Islam je bio odrednica njegovog života

Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite - govorio je Alija Izetbegović u Teheranu 11. decembra 1997. godine.

Iskreno je govorio da je Kur'an bio njegovo nadahnuće, u njemu je pronalazio odgovore i upute za sva pitanja. Muslimane je podsticao: "Natječite se u dobru... Islam jest najbolji to je istina, ali mi nismo najbolji. Pomoću vjere i nauke možemo stvoriti snagu koja nam je potrebna. Istina je da je to dug i težak put, to je tegobno penjanje uz planinu, ona uzbrdica o kojoj govori Kur'an, ali drugog puta nema."

Odlično je tumačio poruke islama. U razgovorima sa zapadnjacima ispravljao je stereotipe o islamu i muslimanima uopće. Islamski svijet gaje prihvatio kao istaknutog državnika i lidera, a na Zapadu su prepoznali njegovu umjerenost. Za strance Izetbegović je bio nezamjenjiva politička figura i faktor kojemu se mora vjerovati. Bez njega nema razgovora o budućnosti Bosne i Hercegovine - znalo se to svuda u svijetu. Za arapske čitaoce pisao sam o ovoj komponenti njegove ličnosti u knjizi "The role of Alija Izetbegović in the independence of Bosnia and Herzegovina" (Kairo, 2011).

U uvjetima sveprisutnog nacionalizma Izetbegović je bio posvećen izgradnji multinacionalne države. Imao je neobičnu strast graditelja i bio je neopterećen revanšizmom. Sjećam se događaja kada smo zajednički pisali poruku građanima Bosne i Hercegovine povodom 1. marta 1998. godine. Nakon što se vratio iz šetnje u Konaku, pristupili smo pisanju. Ja sam napravio jednu verziju, a on drugu, i onda smo rečenicu po rečenicu sklapali njegovo obraćanje bosanskoj javnosti. Televizija BiH je snimila njegovu poruku i tu noć je emitirana na malim ekranima. Uputio je gandijevsku poruku: "...Sada smo na putu da se okrenemo po drugi put budućnosti i po kušamo ponovo pobijediti kao Bosanci, neopterećeni razlikama, već ujedinjeni u naporima da budemo dio Evrope bez granica...

Snaga Bosne bit će da na mržnju, koja još tinja u srcima nekih ljudi, ne odgovorimo mržnjom. Ako to postignemo, pobijedio je koncept višenacionalne Bosne i Hercegovine..." ("Pobijedimo kao Bosanci", "Alija izbliza 1"). Bili smo ubijeđeni da se poruka tiče svakog u našoj državi, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Njegove riječi su odisale kosmopolitizmom. Ova težnja za novim likom BiH bez nacionalnih isključivo su jasno se može prepoznati i dok pišem ovaj tekst. Sve to ističem kao pozitivan napor lidera BiH. Ovako mogu govoriti samo istinske vođe, koji nisu zarobljenici uskogrudih nacionalnih težnji. Izetbegovićev stav o građanskoj demokratskoj državi stalno je bio u sukobu sa prisutnim velikodržavnim nacionalizmom susjednih država Srbije i Hrvatske, koji se neprekidno podgrijava. I pored njihovog navraćanja na nacionalističke vode, Izetbegović nije odustajao. Radio je stalno na izgradnji novog lika BiH u skoro nemogućoj misiji obnove multinacionalne države. Popuštao je ponegdje sve zbog njegove želje i nastojanja da "uveže Srbe i Hrvate u zajednički koncept koji bi nam omogućio izlazak iz krize s kojom se suočava Bosna i Hercegovina, posebno nakon njegove smrti.

Alija Izetbegović je bio snaga integrizma, ali ne u smislu centralizacije države za koje danas optužuju Bošnjake i Hrvati i Srbi. Smatrali smo da ponekad previše popušta zahtjevima Srba i Hrvata, ali time je ustvari pokazivao vještinu političkog vođe. Njegova borba za preživljavanje Bošnjaka u ratu, ali i miru, značila je i poziv naprednom dijelu čovječanstva da se suprotstavi tiranima današnjice. Političke siledžije su u svojoj viziji pošle od makijavelističke logike kojom su opravdavale upotrebu sile i zauzimanja tudih teritorija. Helsinške poruke o nepovredivosti granica isveg humanističkog naslijeda jednostavno su zanemarivane i gurane pod tepih. Ratne vođe koje su ostale na vlasti i nakon Daytona smatrale su da sada treba nastaviti započeto "uklanjanje" Bosne i Hercegovine, najprije kozmetički, a potom fizičko čupanje iz njenog tkiva. Sve je počelo 1998., svega četiri godine od Vašingtonskih sporazuma između BiH i Hrvatske o uspostavi Federacije i nakon hrvatskog "zaborava" Herceg-Bosne. Počelo je kada je Tuđman predložio demilitarizaciju BiH, a onda su njegovi proksiji Martin Raguž i predsjednik HDZ- a BiH Božo Rajić zakotrljali tu priču.

Sve se ovo dešavalo u vrijeme povišene nacionalističke temperature kod bh. Hrvata koja je kulminirala neredima u Drvaru. U dogovoru sa Alijom Izetbegovićem održao sam hitnu konferenciju za novinare na kojoj sam rekao da hrvatski dvojac predlaže unutrašnju podjelu BiH na tri etnička prostora, entiteta, koji bi činili labavu uniju. Rekao sam "da su se oko ove inicijative okupili i konsenzus ostvarili tvrdolinijaši i umjereniji u HDZ-u, što jasno upućuje na zaključak da se stvarna adresa, sa koje se upućuje zahtjev za reviziju Daytona, nalazi u Zagrebu.

"Protivimo se bilo kakvoj reviziji Daytona, jer smatramo da on predstavlja okvir i pretpostavku multietničke, multikonfesionalne i multikulturne BiH kojoj težimo. Stvaranje jednonacionalnih kantona, što nam se sada nudi, retrogradan je i anticivilizacijski proces. Uostalom, i međunarodna zajednica... ne bi dopustila reviziju Dejtonskog ugovora."

Richard Holbrooke i Robert Gelbard, koji su bili u posjeti u to vrijeme, rekli su da su "Hrvati opasniji od Srba i da nam opasnost dolazi iz Zagreba". Ali Hrvati nisu odustajali od te svoje u osnovi separatističke ideje i do danas ne prestaju ponavljati taj za Bošnjake neprihvatljiv prijedlog. Na tome se radilo naročito poslije smrti Alije Izetbegovića, a kulminacija je došla 2003. s pokušajem HDZ-a da osnuje hrvatsku federalnu jedinicu u BiH. I stranci koji sudjelovali u BiH su ocijenili da to ugrožava ustavno uređenje FBiH, odnosno BiH, pa je smijenjen Ante Jelavić odlukom visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. Sve što je bilo ilegalno jučer, danas je postalo legitimno. Sada više niko neće biti smijenjen, a Hrvati uz ovo traže odlazak visokog predstavnika, čime pružaju podršku SNSD-u.

Stranci su mislili da su eliminiranjem Jelavića razriješili hrvatski "problem", ali nisu. HDZ nikada nije zaboravio temeljnu ideju o Herceg-Bosni. Iza promjene Izbornog zakona krije se novo uskrsnuće paradržavne tvorevine. Nažalost, više nema Alije Izetbegovića, ali njegovi nasljednici ne bi trebali zanemariti njegov stav.