Zbog stravičnih iskustava u porodilištima, lošeg odnosa medicinskog osoblja prema novopečenim majkama i trudnicama koje na svijet tek trebaju donijeti nove živote, mnoge žene se odluče da više ne rađaju.
Brojna su svjedočanstva tortura koje žene preživljavaju u bosanskohercegovačkim porodilištima, a zbog nekih traume ostaju za čitav život.
Vrijeđanje, omalovažavanje patnji kroz koje prolaze, traženje novca, pa čak i fizičko maltretiranje su svakodnevnica, pa se poučene iskustvima prijateljica i poznanica odlučuju radije na porođaj u privatnim poliklinikama koji plaćaju papreno.
Udruženje “Baby Steps” na svojoj stranici redovno objavljuje iskustva porodilja, čime pokušavaju podići svijest i pokrenuti promjene u odnosu prema porodiljama.
Dijelimo jedno od njih.
Ovaj porođaj odvijao se na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla.
Porod na kojem je dijete reanimirano, smješteno na intenzivnu a ja isječena, porođena na vakum i zbog herpesa na bradi (licu) ostavljena sama u septičnu sobu kao kuja, pas lutalica bez ikog svog.
Trudnoća vođena u Domu zdravlja od strane ginekologa koji nije primijetio nijednu grešku na skeletu djeteta a razvoj nogu, ruku, kasnio 7 sedmica a po ginekologovim mjerama sve bilo uredno.
Porod induciran u 40. sedmici bez ikakvog razloga, probijen vodenjak odmah po indukciji, bolovi od prve kapi indukcije nesnošljivi, 12 sati užasnih bolova. Bebina glava po UZV veća za 2 sedmice, ima dijagnozu Ahondroplazije koju iako nastaje prilikom začeća ginekolog nije primijetio ni do 32 sedmice, a sve promjene su morale biti vidljive na kostima. Dijagnoza podrazumijeva slabije mišiće novorođenčeta, veći obim glave, prvorotka ali to kod nas nije indikacija za carski, bar ne na UKC iako sve bebe s tom dijagnozom budu porođene na vakum i reanimirane.
Beba zapinje u kanalu, srce staje, specijalizant primjećuje slabije i nepostojeće otkucaje, ginekolog tek tad preporučuje carski, dok je beba u kanalu i bez kisika, doktor [identitet zaštićen] odgovoran za porod smatra da je kasno za to, a do tad nije htio jer je dobio naređenje od doktora iz dnevne smjene da se taj porod završi prirodno.
Izvodi zahvat koji sam poslije shvatila da je već odavno zabranjen, navaljuje mi se na prsa, i gura dijete napolje, sat je naravno zaboravio skinuti pa sam ga još mjesec imala ugraviranog u prsa. Sestra psuje Boga svima i govori da umrije dijete pored njih tolikih u sobi i penje mi se koljenima na stomak.
Ni to ne pomaže, vežu me s čaršafima da se dijete ne vrati gore, dvije vuku na dvije strane a doktor aplicira vakum, čula sam samo pojačaj ga na 80, kad nije uspjelo ponovo ga aplicirao i rekao još, sjećam se da sam rekla: "A mozak doktore?". On kaže "Ja ovo moram izvući".
Svezali su me, vukli na strane čaršafe, a vakum je odradio svoje i u tom trenutku je babica dijete uhvatila na pola do poda, zasmijala se jakim smijehom koji i sad odzvanja i rekla zamalo da mi ispadne na pod. Dijete crno, ne diše, ne plače. Pedijatrica ga preuzima i reanimira, sjećam se kako ga drži za noge i kako crn visi u zraku dok mu masira leđa rukama, stavljaju ga pod vodu, pa masažu srca. Ne dišem dok čekam plač, samo glasić. Tiho se odjednom začuo i rekli su živ je, prebačen na intenzivnu, ispaćen na porodu, jer je imao krvarenje u mozgu.
Pitanje je koliko je oštećeno. "Vidjet ćete majko vremenom koliko šta može raditi".
Uspavljuju me da me očiste od ostatka posteljice, na nalazu “placenta previa” i sad se pitam kako je prednjačila posteljica a niko je vidio nije, kako je porod mogao ići prirodno s tom dijagnozom. Prebacuju me u septičnu sobu, kažu imate mali herpes na licu, pao vam je imunitet, u trudnoći je to kod trudnica česta pojava pa se ne klasiraju u takve prostorije, ali u redu, samo da je dijete živo i da idem kući.
Doktor daje upozorenje da ne smijem ustati sama ni u kom slučaju, previše iskrvarila, težak porod, o broju šavova i rezova da ne pričam.
Ujutro nova sestra, nova doktorica, hajde ustani šta se foliraš, kažem rekao je doktor da ne ustajem, kaže i ja sam ustajala, sjedila, samo ti ustani, pokušam i ne mogu, crno mi pred očima, srce hoće iskočiti iz prsa kad krenem stati, čelo znojavo, noge se tresu, ne mogu da me održe, doktorica i sestra naravno nisu tu, pokušavaj sama. Pokušam, vratim se. Popodne vizita, samo ti hodaj, pokušam opet, ne može, moje srce me ne sluša, kao da maraton pretrčim pa se zadišem dok samo stanem na noge, hrana nikakva, vode niko ne donosi, moji donesu na prijem, samo dvije male flašice po 0,25 smiju unijeti, ostalo im vrate a terapiju trebam piti, s čim?
Kaže: "Možete vi kući, beba ostaje na intenzivnoj". Pitam za dojenje, niko ništa. Prvorotka, ja pojma nemam da ću dobiti upalu, šta s mlijekom, kako ga sačuvati. Stanem na noge, tresu se, držim se za zid do pola hodnika, dolazi mi loše, zuji mi u ušima, srce lupa kao ludo, čistačica mi prilazi, kaže majka blijedi ste, mokro vam je lice, da vas odvedem u sobu, dobacuje doktorica iz ordinacije nije njoj ništa, beba joj nije dobro pa kao to joj je, samo ti nju pusti, a niko mi prišao nije da me pregleda, posluša, izmjeri pritisak, bilo šta, šapne mi čistačica: "Sine skupi snagu idi svojima, idi majci, mužu, nek se brinu za tebe, vidiš stanje".
Dolazi mi kroz sat otpusnica, razmišljam kako sjesti u auto, ja ne mogu ni blizu sjedećeg položaja od šivanja i konaca. Ležeći u autu nekako nazad prebacim se do kuće, muž i sestra me sedam dana nose do toaleta, ne može srce, na ustajanje počne kucati nenormalno, prsa osjećam podrobljeno sve, meso na rebrima na oko crno od pritiskanja i penjanja po meni, osjećala sam se jako loše dok iz maternice nije ispao komad kao mesa velicine dlana.
Dijete ispaćeno sebi, ja sebi, preživjeli smo, ali traume imam i psihičku i duševnu bol koju nikad neću zaboraviti dok sam živa, kad sam bila najbespomoćnija ostavljena sam da se sama o sebi brinem, vjerovala sam im a oni su me izigrali, moj život i život mog djeteta njima ništa nisu značili.
