Kada Dodik mjeri istoriju Bošnjaka od bogumila - može biti da 'nehotice' preskače 'Iliriju'!?

Milorad Dodik kliče i viče: "muslimani, vratite se vjeri svojih predaka..." pri tome, određući dubinu i širinu historije od koje nam valja mjeriti nacionalni i vjerski supstrat (japiju).

Pa tako, Dodik priziva dobre Bogu-mile (bogumile), za koje kaže da su bili uvijek ovdje; da islama nije bilo na ovim prostorima kad su bili bogumili, oni su izgubljeni daleko prije nego su došle Osmanlije; da je povijesna istina da su oni (Bošnjaci/muslimani) konvertiti, da su napustili srpsku pravoslavnu vjeru i hrvatsku katoličku i prešli u islam; i da je, s toga rješenje za BiH da se muslimani vrate na svoju vjeru, pravoslavlje i katolicizam i onda bi se potvrdilo da je najviše Srba u ovoj zemlji. Onda nemamo ništa protiv toga da bude unitarna, jer je srpska...

Tako Dodik vješto igra na onu misao Vladimira Aleksejeviča Istarhova iz njegova romana “Udarac ruskih bogova” - "kako svaka religiozna histerija mora da se oslanja na uboštvo mišljenja širokih narodnih masa".

Isto tako, čini se da je na Dodika uticao i René Girard, francuski historičar i filozof - pa je s toga postao (i sam ne sluteći), pobornik njegove mimetičke teorije (Mimezis ili mimeza, termin koji označuje oponašateljski- imitatio) uvjerenja da se ljudske čežnje za ostvarenjem određenih ambicija pa samim time i ljudski identiteti te uvjerenja formiraju oponašanjem drugih, uspješnijih i imućnijih pojedinaca. I ne samo zbog toga, nego čini se - ponajprije iz slijeda ljudske prirode, koja prema Girardu, imanentno ima mračnu stranu jer otkriva ogroman potencijal za nasilne sukobe, u čestim slučajevima kada je objekt čežnje dostupan jedino putem ulaska u konflikt i nasilnog oduzimanja tuđe imovine...

A, može biti da čovjeku nije ni poznato to Girardovo naučavanje - nego, eto nekako mu se potrefilo!? A može biti da mu je to došlo iz narodnih predanja, drevnih filozofa, pjesnika i sufista; od Kanta, Tolstoja, Rumija... - da su samo oni iskonski krenuli od nule, a svi drugi od nekoga i/ili nečega, pa i novorođenče se počinje odgajati daleko prije svoga dolaska na ovaj svijet. Malo nepojmljivo, ali je tako...

Jer, naši postupci, način na koji živimo život, ženu koju odabremo sa kojom ćemo da donesemo to Božije biće na ovaj svijet, sve je to predispozicija kakvo će nam to dijete doći na svijet. Naravno, božije nadahnuće, pa mi kažemo kako nema slučajnosti, duše su se srele - no, međutim, naši postupci nas uvijek dovode do rezultata.
Dobro je za čovjeka da, kad-tad "umre prije smrti"...

Kada Dodik mjeri istoriju Bošnjaka od bogumila - može biti da "nehotice" preskače “Iliriju – Svetu zemlju"; magični svijet ilira; njihove stećaka i autohtonost...

Možda je brat Dodik upotrijebio pogrešne riječi "vratite se vjeri" umjesto ispravne "priznajte vjeru" - jer kako štovati novo vjeroučenje (posljednju Božiju objavu - Kur'an i Njegova posljednjeg poslanika- Muhameda s.a.v.s), ako već ne štuješ sva pređašnja vjeroučenja (sve Božiji objave i Njegove poslanike a.s.)!

Bolan li ne bio Dotiče - ne može biti islama, bez priznanja svih pređašnjih monoteističkih vjeroučenja, pa time i pravoslavlja...

No, inspirativno reče i, grčko-rimski historičar Plutarh ‒ um nije sud koji treba da se ispuni nego vatra koja treba da se rasplamsa. Pa, onda hajdemo da se podsjetimo, šta nam se to dešavalo na ovim ilirskim područjima prije bogumila! Pri tome, odmah treba razdvojiti bogumile iz Bugarske i njihovo bogumilsko naukovanje (učenje) od Ilira, naroda (plemena) zapadnog Balkana. Iz Bugarske bogumili dolaze i na područja zapadnog Balkana, pa tako i Bosne i Hercegovine - gdje zatiču Ilirska plemena i pripovjedaka bogumilstvo, tj. svoj gnostički religijskopolitički pokret osnovan za vrijeme prvog bugarskog carstva od strane sveštenika Bogumila za vrijeme vladavine cara Petra I. u 10. vijeku.
Pojednostavljeno kazano, bogumili ili patareni na našim prostorima bili su pripadnici Bosanske crkve. Iliri prihvataju bogumilsko učenje, isti kao što su prethodno prihvatili arijansko učenje.

Poslije turskog osvajanja Srbije i Bosne i Hercegovine iz historije postepeno nestaju sljedbenici bogumila. Oni su jednostavno prešli na islam, ali sasvim bez traga ipak nisu nestali...

Ilirske provincije su i tada, kao i danas prostori iseljavanja, dok su strane migracije uglavnom prolaznog karaktera, jer ovi prostori nisu toliko primamljivi za neko masovnije doseljavanje stranaca ni u ilirskoj epohi ni u iliroslavenskoj epohi.

Postoji nekakva sličnost historije Ilira i naše sadašnjosti, odnosno tragičnih dešavanja u XX. vijeka na Balkanu - jednom se dogodi kao tragedija, a ponavlja se kao farsa… Ilirski narodi su samo jednom u historiji bili ujedinjeni svojom voljom, i to za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka, a to je nažalost trajalo samo dvije i pol godine. Ustvari, ilirske narode su, paradoksalno, ujedinili tek Rimljani nametnuvši im hegemoniju i sve ih uvrstivši u provinciju koju su nazvali Ilirik.
Tragove Ilira nalazimo u našem genetičkom nasljeđu. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, ali i okolnih zemalja u većem dijelu svoga genetičkog materijala ima ono nasljeđe koje su imali stanovnici ovih zemalja u vrijeme postojanja ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma.

Posebno je to genetičko nasljeđe dominantno među Dinarcima bez obzira na sadašnje nacionalno ili religijsko opredjeljenje. I pored snažnih procesa romanizacije, kristijanizacije, slavenizacije, islamizacije, vesternizacije, očuvali su se i mnogi drugi elementi nasljeđa, npr. u mentalitetu, načinu života, narodnim vjerovanjima, umjetnosti, nošnji...

Posljednja genetska istraživanja koja pokazuju da je u genomu (DNK slika), starosjedilačka, popularno nazvana alpsko-dinarska haplogrupa “12” današnjih stanovnika BiH, preko 50%. Ovovremena je činjenica da je u genomu ljudi, što danas nastanjuju prostore bivše rimske provincije Ilirik (Ilirije) odnosno kasnije provincije Dalmacija (time i Bosne) idetificirano preko 40% ilirskog, 20% gotskog, 15% keltskog i tek 10% slavenskog genetskog naslijeđa...
Tako da teorija o velikoj seobi Slavena u Iliriji i njihovoj dominaciji, gubi svoj smisao. Ona je mogla nastati isključivo iz političke ambicije da se naši prostori idetificiraju sa nama susjednim narodima.

Ovom istorijskom izvoru idu u prilog i rezultati posljednjih genetska istraživanja iGENEA instituta koji pokazuju da su u genomu (DNK slika) današnjih stanovnika BiH 40% ilirski, 20% gotski (germanski), 15% keltski, 10-15% slavenski dok ostatak pripada drugim grupama...

Njemački antropolog, pravnik i historičar Theodor Mommsen, koji je za svoje djelo “Historija Rima” nagrađen Nobelovom nagradom 1902. godine, u tom djelu, muslimane sjeverozapadnog Balkana, smatra direktnim potomcima Ostrogota...

Dolaskom Hrvata na današnje područije, naišli su na Ilire/Dalmatine sa kojima su se opet izmješali. Današnja genetika to potvrđuje jer se u današnjoj AVNOJ-skoj Hrvatskoj, Bosni, Sandžaku i Duklji najviše može naći Dinarski gen ili Ilirski gen Eu7.

Dakle, nigdje u genomu današnjih stanovnika BiH onog bogumilskog genetskog nasljeđa - o kojem Dodik viče. Kao što nema niti onog arijanskog, marksističkog, hrišćanskog, islamskog... a kako da ga bude u (vjero)učenjima?!
Historičari smatraju nemjerljivom ulogu Batona Dezitijatskog iz Bosne – vođe na koga je Rimsko Carstvo poslalo 190.000 vojnika.
Imamo i nadgrobni spomenik porodice Batona pronađen u Župči kod Breze; danas se čuva u lapidariju Franjevačke gimnazije u Visokom...
Ali, nažalost, o istaknutom vođi Velikog Ilirskog ustanka veoma malo zna u bh. javnosti.

Baton Dezitijatski je bio politički i vojnički dužnosnik desitijatske civitas, autonomne teritorijalno – upravne i administrativne jedinice u okvirima rimske provincije Ilirik. Dezitijati su ilirski narod koji je u periodu od IV. vijeka pr. n. e. pa do zaključno sa II. vijeka n. e. dominirao prostorom Gornje Bosne i dolinom rijeke Lašve. Bez obzira što se desitijatsko ime više ne koristi kao narodnosna ili nacionalna odrednica, etničko i genetsko nasljeđe Dezitijata u velikoj mjeri dominira u današnjem domicilnom stanovništvu na potezu od Sarajeva pa do Zenice i Travnika.

Sam Baton Dezitijatski je rođen oko između 40. i 30. god. pr. n. e., vjerojatno u jednoj u uglednijih desitijatskih porodica, na području "gornje" Bosne. On je imao istaknutu karijeru i u okvirima svoje matične civitas, ali je vjerojatno bio i u rimskoj službi. U proljeće 6. godine n. e. je stao na čelo Velikog Ilirskog ustanka koji je izbio zbog izrabljivanja i ekonomskog i socijalnog iskorištavanja naših ljudi od strane imperijalne vlasti. Ubrzo je postao i jedan od dvojice glavnih vođa Ilirskog Saveza, prve organizacije koja je ujedinila razjedinjene narode i plemena koja su naseljavala današnji ilirskoslavenski prostor...
Zbog svega toga, preispitivanje i revalorizacija historije Bošnjaka, posebno bošnjačke etnogeneze, primaran je zadatak bosanskohercegovačke znanosti.