Hercegovina se jutros probudila u šoku i nevjerici. Na putu između Mostara i Čapljine, troje mladih izgubilo je život u stravičnoj prometnoj nesreći koju je, prema dostupnim informacijama, izazvao vozač Marko Šljivić pod utjecajem alkohola. Samo nekoliko dana ranije, dvoje ljudi poginulo je na cesti Neum–Stolac. Prije dvadesetak dana, tri žrtve u Opuzenu. Svi ti tragični događaji imaju zajednički naziv – obijesnu i alkoholiziranu vožnju.
Unatoč brojnim apelima, crnim statistikama i obiteljima zavijenim u crno, naš sistem – i društvo u cjelini – ostaje nijemo, inertno i nemoćno. I dok se životi gase, pitanja ostaju: zašto institucije ne reagiraju? Zašto građani šute? I najvažnije – zašto dozvoljavamo da se ovakve tragedije ponavljaju iz dana u dan?
Ova nesreća nije samo prometna statistika. Ona je dubok poraz sistema, ali i svakoga od nas. Jer krivi su pijani vozači. Kriva je policija koja ne reagira na vrijeme. Krivo je društvo koje okreće glavu. Krivi smo i mi. Na ovaj događaj osvrnuo se Sandro Jurković iz Čapljine koji je podijelio emotivan status na Facebooku. Njegov status prenosimo u cijelosti:
Prije dvadesetak dana pijani vozač s 1,46 promila alkohola u krvi usmrtio je tri nedužne osobe u Opuzenu. Svi mediji su prenijeli vijest, društvene mreže su gorjele, svi smo komentirali, dijelili, žalili. Prije nekoliko dana – nova nesreća. Obijesna vožnja između Stoca i Neuma odnijela je još dva života.
I jutros – nova tragedija. Troje mladih izgubilo je život na putu između Mostara i Čapljine. Ubio ih je pijani vozač Marko Šljivić (28) u vlastitom dvorištu njihove budućnosti.
Roditelji koji dišu za svoju djecu – raduju se prvim crtežima, ocjenama, diplomama, zaposlenju – u sekundi ostaju bez svega. Kraj dolazi bez upozorenja. Bez mogućnosti da se ispravi. Bez smisla.
Zbog koga? Zbog čega? Zbog nečije ludosti? Zbog bezakonja? Zbog nefunkcionalnog sustava, korupcije, nemara?
Zaboravljamo prebrzo
Zaboravili smo tragediju na Buni. Mlada obitelj Krstić. Zaboravili smo Lanu Jurković, Ivanu Mustapić, sve one mlade koje smo trebali štititi, a nismo. Danas su to troje novih mladih iz Mostara. Sutra, tko zna… možda netko vaš.
Kada vidimo što je nedavno učinio vozač u Opuzenu, zar stvarno ne možemo reći sebi:
„Neću više piti.“
Ili barem:
„Neću nikada pijan sjesti za volan.“
Ali mi i dalje pasivno promatramo. Kao da se to nama ne može dogoditi. A događa se. I ponavlja se. I ne učimo ništa.
Poraz društva
Svaka ovakva smrt je poraz društva. Poraz nas kao građana. Poraz sustava. Čitamo da je vozač kombija, gospodin Šuta, prije same nesreće pozvao policiju i prijavio obijesnog vozača. Navodno mu je rečeno:
“Imamo patrolu u Počitelju, zaustavit će ga.”
Jesu li to učinili?
Pitanje je jesu li uopće reagirali. Jesu li išta poduzeli. Jer možda – samo možda – da je patrola krenula odmah, da je stigla na vrijeme, troje mladih bi danas bilo živo. Možda bi se maknuli s puta, možda bi vozač audija usporio. Možda bi samo pogled na rotaciju bio dovoljan da spriječi tragediju.
Krivica nije samo na pijanim vozačima
Kriv je vozač. Ali kriva je i policija. Krivo je pravosuđe. Krivo je društvo. Krivi smo i mi.
Jer šutimo. Jer ne prijavljujemo. Jer mislimo da nas se ne tiče. Jer smo navikli da se sve može „riješiti“ s 20 ili 50 maraka. Jer smo izgubili povjerenje, i volju da išta mijenjamo.
Ali dok god šutimo – plaćamo smrću.
Vrijeme je za odgovornost
Ne smijemo više gledati nijemo. Ne smijemo više čekati. Tražimo odgovore. I odgovornost.
Zašto patrola nije reagirala? Jesu li poziv i dojava uopće proslijeđeni? Je li sve još jedno “nije moj red”, “nije moja smjena”, “nije moj problem”?
Djeco, počivajte u miru
Roditeljima – nema riječi koje mogu dati utjehu. Samo bol, tišina i praznina. Samo suze i vapaji. Srce koje puca bez glasa.
Draga djeco, počivali u miru Božijem i rahmet vam vašim čistim dušama. Neka Bog da snage vašim roditeljima da prežive nezamislivo.
A nama – neka ovo bude zadnji put. Neka konačno nauč imo nešto. Neka konačno promijenimo nešto.
