Dok Bosna i Hercegovina grca u političkoj krizi koju proizvode upravo oni koji bi je trebali rješavati, dolaze sve ozbiljnija upozorenja – ali ne više samo iz diplomatskih nota ili analiza međunarodnih centara, već i iz realnog sektora.
Jedno od takvih upozorenja stiglo je od člana Predsjedništva SDS-a, Aleksandre Pandurević, koja je otvoreno poručila: bez sredstava međunarodnih finansijskih institucija – nema razvoja, nema infrastrukture, nema budućnosti.
Komentarišući sadržaj non-pejpera koji su Njemačka i Francuska uputile Evropskoj uniji, a koji, između ostalog, poziva na uvođenje sankcija predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, Pandurevićeva je precizno ukazala na ono o čemu mnogi ćute: politika inata i sukoba vodi direktno ka ekonomskoj i društvenoj provaliji.
Bez sredstava WBIF-a, EIB-a, EBRD-a, Svjetske banke, neće biti auto-puteva, neće biti modernizacije vodovodnih i kanalizacionih mreža, neće biti rekonstrukcije elektroenergetske infrastrukture. I što je možda najvažnije – neće biti posla za domaće firme koje su izvođači tih radova, niti za stotine manjih firmi koje se vežu uz njih kao dobavljači i podizvođači. Drugim riječima – neće biti ničega.
Pandurevićeva je jasna: „To je rezultat zakona koji su donijeti, a ne provode ih. To je rezultat Dodikove politike guranja prsta u oko. Vozi sa sobom u ambis čitavu zemlju i narod.“
I zaista, već godinama traje Dodikova strategija političkog avanturizma, kojom testira granice prihvatljivog i provocira međunarodnu zajednicu, predstavljajući to kao borbu za „srpske interese“. A u stvarnosti? Ni puteva, ni voda, ni posla.
Jer, međunarodni finansijeri neće ulagati u nestabilnost. Neće graditi puteve u zemlji čije vlasti negiraju Ustavni sud. Neće finansirati vodovode u entitetu čiji lider negira genocid. Neće biti grantova ni kredita za državu koja se sama rado zakopava u rovove prošlosti.
Oni koji plaćaju tu cijenu nisu politički lideri. Plaćaju je građani – oni kojima putevi znače dolazak do bolnice, škola, posla. Oni kojima vodovod znači zdravlje djece. Oni koji žele raditi, a zbog političke neizvjesnosti ostaju bez osnovnog – mogućnosti da zarade.
Kada se podvuče crta, jasno je: Dodik ne igra samo političku igru – on igra rulet sa ekonomskom sudbinom BiH. Dok se on prkosno vozi po liniji konfrontacije, zemlja stagnira. A kad investicije stanu, stat će i razvoj, i plata, i posao.
Ostaje pitanje: kad sve stane – hoće li iko odgovarati? Ili će narod još jednom platiti tuđu političku aroganciju?
