Kada je prvi put osvojio titulu prvaka Evrope sa Barcelonom, u proljeće 2015., trčkarala je oko njega po travi Olimpijskog stadiona u Berlinu. Imala je pet godina, a on je bio najsretniji čovjek na svijetu. Mala Xana mahala je zastavom Barce i smijala se. Onda su zajedničkim snagama poboli zastavu na centru igrališta. Kao simbol velikog trijumfa Katalonaca.
Devet godina kasnije Luis Enrique došao je ponovo u Njemačku da vodi tim u finalu Lige šampiona. Došao je sam. Xana je imala devet godina kad je otišla na bolji svijet. Avgust 2019.
Volio bih da možemo isto to da ponovimo sutra. Sa zastavom PSG-a. Kako bih volio... Moja mala neće biti tamo fizički, ali siguran sam da hoće duhovno - kazao je španski stručnjak u posljednjem obraćanju novinarima pred finalni okršaj sa Interom.
Pošto je njegov Pariz zablistao kao nikada prije, i na minhenskoj areni deklasirao Inter (5:0), kamera je uhvatila zajapureno lice Enriquea kako gleda ka tribini gdje su navijači Paris Saint-Germaina.
Koktel emocija od kog srce preskače. Sljedeći kadar na navijače: na velikoj mušemi mala Xana u dresu Pariza s brojem osam, pored tate, gleda kako Lucho zabada zastavu PSG-a u travu. Scena za nezaborav...
Mislim na moju kćerku svakog Božijeg dana. Bilo da pobjeđujemo ili gubimo. Ona je zauvijek ovdje - pokazao je pesnicom na srce i udaljio se od kamera.
Luis Enrique, veliki heroj ovog finala. I Luis Enrique, najsretniji tužni čovjek na planeti.
