Gostujući u programu TVSA, direktor Memorijalnog centra Sarajevo Ahmed Kulanić, kazao je da je "genocid u kontinuitetu provođen nad bosanskohercegovačkim narodom".
Ovakva formulacija nije samo politički i historijski neutemeljena, ona je opasna.
"Bosanskohercegovački narod"? Koji je to narod i da li je naveden u Ustavu? U kojoj to presudi, optužnici ili dokumentu se spominje "bosanskohercegovački narod"? Je li to zapravo znači da 8.372 ubijenih u genocidu u Srebrenici nisu bili Bošnjaci nego bosanskohercegovački narod?
"Bosanskohercegovački narod" pravno, historijski i identitetski ne postoji.
Genocid nije počinjen nad apstraktnim, bezimenim narodom, već nad Bošnjacima, narodom s jasnim imenom, historijom, jezikom.
Kulanić je tokom emisije spomenuo i Bošnjake u kontekstu žrtava ratnih zločina, no nikakva nepreciznost u ovom slučaju se ne smije tolerirati, pa čak ni kao "omaška".
Podsjetimo da je Kulanić i ranije izbjegavao stvari nazvati pravim imenom - zločin i genocid nad Bošnjacima.
Zajedno sa Međunarodnim forumom Bosna organizovao je "Internacionalnu konferenciju" pod nazivom "Suverena, cjelovita i nezavisna" i to u povodu Dana državnosti, a panel nazvao "Etika sjećanja na zločine protiv bosanskohercegovačkog naroda i njegove države: odgovornost akademske javnosti za artikuliranje poželjne kulturne, političke i ekonomske budućnosti".
Nekoliko mjeseci kasnije ponavlja istu formulaciju, te se postavlja pitanje je li mu to dato u zadatak i od koga? Ili se radi o neznanju, nestručnosti, diletanskom ponašanju nekoga ko je direktora tako važne ustanove? Ukoliko kao takav svjesno radi iste nedopustive greške, zašto je još uvijek na toj poziciji? I zašto kao takav odgovara prvenstveno Narodu i pravdi, stranci čiji je kadar?
Kulanić perfidno pokušava odvojiti bošnjački identitet od njegovih simbola - ljiljana, nišana, šehida - i zamijeniti ga općim, amorfnim i krajnje sterilnim "građanskim" narodom bez imena.
Pokušaj izbacivanja ljiljana i nišana iz loga Memorijalnog centra neće tako lako biti zaboravljan. Danas ljiljana ne bi bilo na logotipu Memorijalnog centra Sarajevo da se pitao Kulanić i njegovi politički mentori iz Trojke, koja ga je i postavila na poziciju direktora. Međutim, ljiljani i nišan su ostali na logotipu Memorijalnog centra, nekadašnjeg Fonda memorijala Kantona Sarajevo, isključivo zahvaljujući burnim reakcijama patriotske javnosti.
Ne želeći reći da Kulanić, daleko bilo, slijedi upute SANU-a, ipak ne zaboravimo da je upravo ta bezimenost ono što zagovara velikosrpski memorandum SANU: izbjegavati termin Bošnjak, zamagliti postojanje naroda, oduzeti mu ime i zločine izbrisati iz kolektivnog sjećanja.
U toj igri, Ahmed Kulanić nije usamljen.
On je kadar NiP-a i njegovog predsjednika Elmedina Konakovića, čovjeka koji se izjašnjava kao Bošnjak, koji povremeno, također, ima problem nazvati stvari onakvima kakve jesu. Tako je 2020. godine u javnosti izašao sa tvrdnjom kako je u BiH počinjen "genocid nad Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalim"!?
Konaković je već odavno tipičan primjer političke prilagodbe: javno priznaje važnost etničkog identiteta i legitimiteta, naročito kad se bori da "Hrvatima niko ne treba birati predstavnike", ali se zalaže za njegovo potiskivanje, kao dobar "izvođač radova" i "dobri dečko". Sjetimo se kad je na HRT-u upitan da li je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu odbio reći sudski utvrđenu istinu:
To su teme, sad interpretacija pravnika u kojoj se u toj presudi šesterci za Udruženi zločinački poduhvat može iščitati definicija u kojoj se kaže da je to projekat banovine koju je oživio Tuđman i da je on zapravo bio taj. Je l' on bio taj preko ljudi iz Bosne i Hercegovine ili je učešće bilo formalno to su te teme koje bi nam ovdje danas eksplodirale i evo bit ću tu diplomata da zadržim taj odgovor za sebe.
Dok je Konaković "diplomata" tamo gdje ne treba izbjegavati odgovor, jer postoje pravomoćne i jasne presude, koje bez dvojbe objašnjavaju ulogu prvog predsjednika nezavisne Hrvatske Franje Tuđmana i same države Hrvatske, za to vrijeme Ivan Anušić, hrvatski ministar odbrane, nije imao nikakve dileme da li se u Mostaru treba pohvaliti time da je 1993. godine bio vojnik u tom, na međunarodnom sudu presuđenom UZP-u.
Takva vrsta političkog ponašanja nije nova, ali je danas posebno opasna.
Dok se Konaković deklarativno zaklinje u interese Bošnjaka i BiH, njegovi kadrovi, i on sam, na terenu vode politiku koja u suštini odgovara komšijskim velikodržavnim agendama.
U konačnici, dakle, problem nije u Kulaniću. Problem je u politikama koje takve kadrove dovode na čelo institucija koje bi trebale čuvati sjećanje, dostojanstvo i istinu o genocidu i drugim zločinima počinjenim nad Bošnjacima. Problem je u "liderima" poput Konakovića, koji te kadrove postavljaju.
U konačnici, pitanje nije ko govori, nego za koga govori i s kojim ciljem, piše Stav.
(FOTO: STAV)
