Na obilježavanju 30. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, visoki predstavnik Christian Schmidt je izgovorio rečenicu koja je, iako možda izrečena usputno, odjeknula poput detonacije u krhkom političkom pejzažu Bosne i Hercegovine: "Potrudit ću se da budem posljednji visoki predstavnik u BiH."
I dok je ta izjava mogla biti zamišljena kao optimistična poruka o postepenom osamostaljenju države, u realnosti je otvorila Pandorinu kutiju političkih tumačenja, kalkulacija i osporavanja.
Od samog dolaska u BiH, Christian Schmidt nosi etiketu "nelegalnog" visokog predstavnika u očima vlasti RS, koje osporavaju njegov legitimitet zbog činjenice da nije potvrđen od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. To osporavanje, koje nije samo deklarativno već i institucionalno dosljedno, postavlja pitanje: može li neko za koga jedan entitet tvrdi da ne postoji — uopšte biti posljednji u toj funkciji?
S druge strane, paradoksalno je da se političari koji su ga donedavno pozdravljali kao rješenje — poput Dragana Čovića — sada distanciraju i dovode u pitanje njegovu moć odlučivanja. Čović, koji je 2022. godine trijumfalno pozdravio Schmidtovu odluku o izmjeni izbornog zakona u korist hrvatskog naroda, sada tvrdi da "nema mogućnost da nametne odluke". Da li se percepcija Schmidta mijenja u skladu s političkim interesima? Očigledno — da.
Je li OHR ostao bez svrhe?
Nakon tri decenije međunarodnog tutorstva, BiH se nalazi na raskršću. Napredak ka EU postoji, ali je više simboličan nego sadržajan.
Analitičarka Tanja Topić za Nezavisne novine jasno ukazuje da BiH, sa OHR-om, neće postati članica EU, što implicira da će se prije tog cilja morati zatvoriti ovo poglavlje međunarodne intervencije. No, prema njenoj procjeni, Schmidtov mandat bi se mogao protegnuti i na narednih deset godina, što baca ozbiljnu sumnju na stvarnu spremnost zemlje da se osamostali.
Schmidtov „signal“ ili pokušaj opomene?
Srećko Latal, još jedan ugledni politički analitičar, upozorava da je preuranjeno govoriti o Schmidtovom odlasku. Njegove riječi se mogu čitati i kao najava mogućih novih nametnutih odluka – što opet vraća OHR u fokus političkog odlučivanja, baš onako kako su to i njegove najkontroverznije odluke i do sada činile.
Dakle, kada Schmidt kaže da želi biti posljednji visoki predstavnik, ne treba zaboraviti: želje u politici, naročito u BiH, rijetko se ostvaruju bez otpora. Ako je to bio poziv na odgovornost domaćih lidera, oni ga zasad ne čuju. Ili ne žele da ga čuju.
Schmidtova poruka da međunarodna zajednica neće potpuno otići, već će ostati „u pozadini“, zapravo je priznanje da BiH još nije spremna za potpuni suverenitet. Iza diplomatskog rječnika krije se realnost: strukturalna ovisnost o vanjskom faktoru još uvijek je prevelika.
Zato je Schmidt možda zaista posljednji visoki predstavnik — ali ne zato što je BiH spremna da ide sama, već zato što je međunarodna zajednica, umorna od 30 godina statusa quo, sve bliža odluci da podvuče crtu. Bez obzira na to koliko to bilo prerano ili rizično.
Christian Schmidt možda želi biti posljednji visoki predstavnik. Možda će to i postati. Ali ključ tog pitanja nije u njegovim rukama, već u nesposobnosti — ili odbijanju — domaćih političkih elita da preuzmu punu odgovornost za sudbinu zemlje. Dokle god OHR mora „biti u pripravnosti“ za krizne situacije, BiH ostaje taoc vlastite političke nezrelosti. A to, nažalost, znači da kraj međunarodne intervencije još nije ni blizu — bez obzira na to ko je trenutno u njenom čelu.
