Poznati američki psiholog Stanley Milgram još davno je u svojim studijama ukazao na sklonost ljudi da slijepo vjeruju društveno prominentnim figurama. Istražujući nekritičku poslušnost autoritetima, upozorio je na opasnost tendencije da stavove neke osobe smatramo relevantnim ne zbog sadržaja onoga što govori, već zbog društvenog statusa ili njene medijske prisutnosti.
Pišu: Dr. Zlatan Hadžić, saradnik Fakulteta političkih nauka i dr. Sead Turčalo, redovni profesor i dekan Fakulteta političkih nauka / Tacno.net
U bosanskohercegovačkom javnom prostoru, opterećenom trajnom političkom krizom i neizvjesnosti, ovaj fenomen intenzivnije nego bilo gdje drugo dolazi do izražaja. Upravo zato nužno je jasno kazati ono što mnogi izbjegavaju govoreći i raspravljajući o nedavnoj „političkoj analizi pitanja izbornog zakona“ od profesora Envera Kazaza. U političko-teorijskom smislu, a posebno u empirijskoj dimenziji političke znanosti, Enver Kazaz ne posjeduje autoritet potreban za ozbiljnu analizu etničkih faktora u političkoj dinamici, strukturalnih asimetrija i dinamika moći u bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj stvarnosti. Možemo vjerovati da se radi o dobrom profesoru književnosti, možemo cijeniti i njegov pjesnički opus. Međutim, kad govori o političkoj strukturi zemlje i etničkim odnosima, njegovo mišljenje je u znanstvenom smislu lišeno ekspertske težine i predstavlja puko iskazivanje njegovih političkih sklonosti i opredjeljenja. Ipak, njegove izjave se od dijela javnosti prihvataju i ponavljaju kao politička mudrost iako su vrlo često pune opasnih simplifikacija i netačnosti.
Uprkos nedostatku stručnosti u oblasti koju komentira, izražena medijska prisutnost i akademska titula Kazazu daju dojam kredibiliteta za političku analizu složenih etničkih, politoloških i sigurnosnih fenomena. Ovdje nije riječ o tome sviđa li nam se Kazaz kao javna ličnost, već o fundamentalnoj distorziji u poimanju njegove ekspertize.
Za one koji su proučavali političke fenomene poput etničkih konflikata, identitetskih politika i strukturalnih neravnoteža moći jasno je da Kazazov narativ odudara od empirijskih spoznaja. Njegova vizija Bosne i Hercegovine kao prostora etnički i geografski determiniranih prava i moći u izravnoj je kontradikciji s temeljnim nalazima relevantnih istraživanja posljednjih desetljeća. Strukturalna asimetrija, koju Kazaz implicitno zagovara kroz asimetrični etnonacionalistički model distribucije političke moći u Bosni i Hercegovini prema utemeljitelju znanstvene discipline studija mira i konflikata Johanu Galtungu predstavlja samu srž strukturalnog nasilja. Koncept strukturalnog nasilja pojašnjava da nejednakost ne stvara samo osjećaj nepravde, već i dugoročni potencijal za sukob. Kazazova logika, koja predlaže institucionalizaciju etničke neravnopravnosti, predstavlja upravo tu vrstu opasnosti.
Vođen vlastitom logikom, umjesto poznavanjem temeljnih koncepata i teorijskih okvira onoga o čemu govori, on upada u zamku zagovaranja podjele političke moći zasnovane na svojevrsnoj teritorijalizaciji etničkog principa, slijedom čega se kreira okvir za daljnju strukturalno-etničku podjelu Bosne i Hercegovine. On sugerira da etnički identitet u kombinaciji s geografskom pozicijom unutar Bosne i Hercegovine predstavlja koeficijent za izračun političke vrijednosti i političkog prava svake osobe u BiH. Po ovoj logici, Hrvat ili Bošnjak iz Sarajeva ili Tuzle ne vrijede koliko Hrvat ili Bošnjak iz Mostara ili Širokog Brijega. To ne samo da krši postulate temeljne jednakosti pojedinaca i pojedinki u bosanskohercegovačkom društvu nego je i opasno u sigurnosnom smislu. Kad jednom prihvatite da prava ljudi ovise o tome gdje žive i kako se zovu, put prema konfliktu nije zatvoren, naprotiv, zbog niza razloga on postaje jasniji nego ikada. Svojim prijedlogom, uvjeren da razrješava postojeći politički konflikt, on ga zapravo produbljuje i zaoštrava.
U stvarnosti, identitet nije sudbina, nego fluidna politička i društvena konstrukcija. U ovom slučaju zagovornici ovakvih rješenja, znajući to ili ne, artikuliraju principe tzv. škole primordijalizma, koja etnicitet doživljava gotovo kao biološku datost, nešto naslijeđeno rođenjem čega se ne možete u potpunosti nikada osloboditi. Ta škola, međutim, bez imalo oklijevanja slijedi teritorijalizaciju etničkih faktora u političkom diskursu i otvoreno prihvata nužnost sukoba, tragajući za krajnjom granicom djeljivosti etniciteta. Stanovnici BiH su u ovom diskursu kategorizirani demografskim i geografskim determinantama političke vrijednosti i zatvoreni u kutije u koje su navodno rođenjem smješteni. To nije samo anahrono, nego je i štetno jer produbljuje neravnopravnost i stvara potencijale za nove konflikte.
Također je zabrinjavajuće što u nedostatku temeljnih znanja onoga o čemu govori profesor Kazaz svojom argumentacijom implicitno legitimizira secesionističku politiku Republike Srpske kao oportuni primjer principa povoljnog trenutka na koji se oslanjaju svi etnonacionalistički diskursi. Dok ovaj entitet otvoreno osporava suverenitet države i time prijeti njenom opstanku, on ne dovodi u pitanje takvu praksu, već je zapravo, vjerujemo nesvjesno, osnažuje sugerirajući da je podjela moći po etnogeografskom kriteriju jedina realna opcija za preživljavanje Bosne i Hercegovine. Oportunost politika utemeljenih na etnonacionalističkim paradigmama kakve vladaju u Bosni i Hercegovini kontinuirano opovrgava argument o miru kroz teritorijalizaciju etničkih podjela. Podjeljivosti nikada dosta.
Naravno, svako ima pravo na izražavanje svojih stavova. Međutim, konstrukcije zasnovane na pokušajima da se impresije i uvjerenja u javnom prostoru predstave kao znanstveno-relevantni stavovi ne mogu biti dovoljne da se opravda zagovaranje dodatnog kreiranja i održavanja asimetrije moći na temelju kombinacije etničkih i geografskih karakteristika ili diskriminacije proistekle iz toga. Nastup profesora Kazaza, u kome bez kvantitativno-kvalitativne studije govori o „bošnjačkom militantnom nacionalizmu“ na mediju čije ime direktno ističe princip etnonacionalističke ekskluzivnosti, ne nudi ništa osim snaženja već ionako duboke polarizacije u našem društvu.
Ako Bosna i Hercegovina želi suštinski preživjeti i izbjeći neprekidnu spiralu sukoba i nestabilnosti, mora radi dugoročnog prosperiteta i očuvanja države i etničkih skupina u njoj odbaciti etnonacionalističke paradigme koje po svojoj naravi perpetuiraju postojeću asimetriju i konflikte. Etnonacionalističke paradigme nisu isto što i zaštita i očuvanje etničkih prava. Etnonacionalistički diskursi nužno proizvode diskriminirajuće kategorizacije koje u krajnjoj liniji teže teritorijalizaciji etničke pripadnosti i perpetuiraju podjelu radi same podjele. Što prije bosanskohercegovačka javnost počne shvatati da medijski vidljiv autoritet nije garancija stvarne političke mudrosti, to će biti bliže realnoj šansi za stvarnu, a ne samo deklarativnu, stabilnost i integraciju društva.
(Foto: Denis Kapetanović/Pixsell | Foto 2: Screenshot Youtube)
