Političko potiskivanje Bošnjaka: Kako Čović pokušava preoblikovati BiH?

Naizgled, riječ je o zagovaranju pravne reforme i stabilnosti države. No, ispod površine krije se dobro poznata strategija: konsolidacija političke moći po svaku cijenu, bez stvarnog interesa za funkcionalnu, demokratsku i evropski orijentiranu Bosnu i Hercegovinu.
Čović i HDZBiH godinama vješto balansiraju između institucionalnih blokada i političkih ucjena, redovno pozivajući na „ustavna prava Hrvata“, dok istovremeno guše svaku mogućnost političkog pluralizma unutar hrvatskog naroda. Njihov glavni cilj ostaje jasan – trajna politička dominacija, čak i nauštrb demokratskih principa i volje birača.

Političko partnerstvo sa Miloradom Dodikom i SNSD-om bilo je stub Čovićeve politike posljednjih godina. Dok Dodik otvoreno negira državnost BiH i prijeti secesijom, Čović uporno izbjegava da ga javno kritikuje. Istovremeno, HDZ odbija podržati smjenu Dodikovih ministara, sve dok, kako kaže Čović, „opozicija iz RS-a ne pokaže da može donositi zakone“.
Taj tihi savez sa snagama koje direktno ugrožavaju suverenitet BiH otkriva suštinu Čovićeve strategije – dokle god mu savezništvo s Dodikom omogućava monopol nad hrvatskim političkim prostorom, evropski put BiH ostat će samo retoričko pokriće.

Već godinama HDZ insistira na izmjenama Izbornog zakona koje bi garantovale da hrvatskog člana Predsjedništva mogu birati isključivo Hrvati – odnosno, da ga praktično može izabrati samo HDZ. Time se pokušava institucionalizirati etnička ekskluzivnost, obesmisliti demokratski proces i spriječiti bilo kakvu alternativu unutar hrvatskog političkog spektra.
S obzirom na političku i institucionalnu krizu u entitetu RS, te rastuće pritiske međunarodne zajednice za stabilizaciju prilika u BiH, Čović vidi priliku da ponovo nametne svoje uvjete. Ako stranke iz Federacije, iscrpljene višemjesečnim tenzijama i međunarodnim pritiscima, popuste, rezultat bi bio – cementiranje HDZ-ove vlasti i gašenje svake mogućnosti političke smjene unutar hrvatskog naroda.

Jedna od glavnih Čovićevih opsesija jeste povratak u Predsjedništvo BiH. Njegovo objašnjenje je jednostavno: „To je naše ustavno pravo“. No, iza tog prava skriva se želja za potpunom kontrolom nad ključnim polugama moći – vanjskom politikom, monetarnim tokovima, diplomatskom mrežom i oružanim snagama. Time jasno pokazuje da ne želi biti predstavnik Hrvata, već upravitelj državne moći u ime stranke.
Retorički napadi na Željka Komšića, kojeg Čović uporno naziva nelegitimnim, predstavljaju kontinuirani pokušaj da se delegitimizira demokratski izabran predstavnik koji se ne uklapa u HDZ-ovu viziju apsolutne kontrole. Argument da Komšić ne može uložiti „hrvatski veto“ postao je ključni narativ kojim se pokušava opravdati izmjena sistema – ne zbog bolje zaštite prava, već zbog osiguranja trajne vlasti.

Značajnu ulogu u ovoj političkoj konstrukciji igra i Hrvatska, koja redovno izražava podršku BiH na njenom evropskom putu, ali istovremeno koristi svoj položaj unutar EU kako bi lobirala za izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a. Pri tome se ignorira šira slika – da takve izmjene vode ka dodatnoj etničkoj segmentaciji, paralelizmima u vlasti i slabljenju institucija.
U ovom trenutku, jasno je da Čović vidi šansu u geopolitičkoj nestabilnosti i međunarodnom strahu od Dodikove politike. No, prihvatanje HDZ-ovog modela znači jedno – zamjenu jednog problema drugim, dugoročnijim i opasnijim.

A, Čoviću nije nelegitiman samo Željko Komšić. Sada je nelegitiman i visoki predstavnik Christian Schmidt. U izjavama koje sve više liče na retoriku iz entiteta RS, lider HDZ-a BiH doveo je u pitanje međunarodni autoritet OHR-a i podržao narativ Milorada Dodika, koji Schmidta sistematski osporava i naziva "neimenovanim visokim predstavnikom".

„Schmidta niko nije imenovao“, izjavio je Čović, direktno ponavljajući glavne teze koje dolaze iz Banje Luke.
Na pitanje o mogućnosti da visoki predstavnik interveniše, Čović je rekao:

Ne postoji takva mogućnost. Šta ćemo mi onda ovdje? Neka zovnu Schmidta da imenuje sve – postoje zakoni države i Ustav. Ako Schmidt treba donositi zakone, šta će nam izbori, Vijeće ministara ili Parlament?.

Dragan Čović nikada ne skriva svoje ambicije. Njegova politička agenda je jasna – apsolutna dominacija unutar hrvatskog političkog korpusa, bez obzira na širinu političkog spektra, volju birača ili evropske vrijednosti.
U tome ne bira sredstva – bilo to partnerstvo s destruktivnim snagama, ucjene ili institucionalne blokade.

Upravo u takvoj retorici leži opasnost. Jer ako politički lider koji se deklarativno zalaže za evropski put BiH osporava autoritet ključne međunarodne institucije, pitanje je – kome zapravo koristi njegova politika? Odgovor je sve jasniji: strukturama koje žele fragmentiranu, nefunkcionalnu i podijeljenu Bosnu i Hercegovinu u kojoj HDZ, SNSD i slični akteri mogu vladati svojim etničkim izbornim bazenima bez istinske konkurencije i bez odgovornosti.