Prof. dr. Amir Kliko: Zločin u Jezeru je paradigma zaboravljenih mjesta stradanja

Dan uoči obilježavanja 33. godišnjice stradanja 34 civila bošnjačke nacionalnosti u Jezeru, Jajce Online donosi intervju s prof. dr. Amirom Klikom, uglednim historičarom i istraživačem zločina protiv čovječnosti.

Zločin koji se dogodio u junu 1992. godine još uvijek nije dobio pravosudni epilog dostojan žrtava, a tek nedavno je Fond za humanitarno pravo iz Beograda podnio krivičnu prijavu protiv Milorada Vukaševića, komandant 1. partizanske brigade u vrijeme kada su civili odvedeni i ubijeni. O tim zločinima se, nažalost, rijetko govori, a još rjeđe se procesuiraju oni koji su za njih odgovorni.

Ratni zločini počinjeni u Jezeru i okolici zaslužuju punu pažnju javnosti, institucija i međunarodne zajednice. Prof. dr. Amir Kliko ukazuje na sistemski nemar i politički oportunizam koji omogućavaju nekažnjivost, ali i ističe ulogu pojedinaca i organizacija koje, uprkos svemu, ne dozvoljavaju da istina bude zaboravljena.

U razgovoru za Jajce Online, prof. Kliko govori o značaju ove prijave, o širem kontekstu nekažnjenih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, o ulozi institucija, te o tome zašto su zločini u Jezeru sramotno zanemareni i gotovo izbrisani iz kolektivnog pamćenja.

Iako je taj korak veoma zakašnjel u odnosu na vrijeme kada su počinjeni ti ratni zločini nad jezerskim Bošnjacima – za šta nije odgovoran Fond za humanitarno pravo – on znači mnogo. Za kašnjenje su odgovorni organi i institucije Bosne i Hercegovine koji se bave istraživanjem ratnih zločina, pronalascima zločinaca i njihovim sudskim procesuiranjem. Takve organe i institucije imamo još iz ratnih vremena. Sistem za istraživanje ratnih zločina, pronalazak i krivično gonjenje zločinaca je uspostavljen, od policijskih istražnih organa preko tužilaštava do do sudova. Ali, očito je da ne funkcioniše baš najbolje, a to je do kadrova koji su angažovani u njemu. Ako uzmemo za primjer spomenute ratne zločine u Jezeru 2. i 3. juna, možemo reći da je upotpunosti zakazao. Da nije tako, tužbu protiv Milorada Vukaševića podnijele bi nadležne institucije Bosne i Hercegovine, a ne Fond za humanitarno pravo kojem možemo zahvaliti što je napravio taj korak, kako ste to nazvali. Vukašević je bio komandant 1. partizanske brigade. Tako se zvala ta jedinica u vrijeme počinjena ratnih zločina u Jezeru, ali i na ostatku prostora u njenoj zoni odgovornosti dok je on njome komandovao. Zona odgovornosti 1. partizanske brigade bila je od Veričkog kamena iznad Šerića do Šipova. Tačno se zna u kojem vremenu je Vukašević bio njen komandant i koji su zločini počinjeni u tom periodu u njenoj zoni odgovornosti. Svakako da on nije odgovoran za sve počinjene zločine i druge oblike nasilja prema bošnjačkom i hrvatskom civilnom stanovništvu na teritoriji koji je ona držala pod svojom kontrolom ili opsadom (Jajce), ali jeste za one koje su počinili vojnici njegove brigade i drugih jedinica koji su joj bili potčinjeni. Vukašević je bio komandant 1. partizanske brigade i 27. maja, dana kada su artiljerijski napadnuta jajačka gradska i prigradska civilna naselja. Optužnica protiv njega mora obuhvatiti i te zločine. Za sudski proces protiv njega važno pitanje bit će – u kojem je periodu komandovao 1. partizanskom brigadom? U nekim dokumentima 1. partizanske brigade – nastalim u kasnijem vremenu u odnosu na proljeće 1992. i kada je već bila preimenovana u 1. krajišku, odnosno pješadijsku brigadu (često se spominje i kao 1. šipovačka) – navodi se da je bio njen komandant do 19. maja 1992, odnosno do transformacije JNA u VRS. Vjerovatno će se njegova odbrana pozivati na takve dokumente što će biti pokušaj svaljivanja krivice na Slavka Ćulića koji je od njega preuzeo dužnost komandanta brigade. Međutim, postoje dokumenti, izvještaji 1. partizanske brigade, koji dokazuju da je komandovao i poslije 27. maja. Prvenstveno mislim na dokumente i izvještaje koje je on potpisivao. Milorad Ćirko, jedan od komandanata bataljona te brigade i član njene komande, u svojoj knjizi “Ratni put boraca Šipova 1991-1996.” navodi da je Vukašević bio komandant brigade do jula 1992. godine. Dakle, optužnica bi trebala zahvatiti sve zločine počinjene u zoni odgovornosti 1. partizanske brigade u vremenu njegovog komandovanja, kako na teritoriji koju je držala pod svojom kontrolom tako i one počinjene prema jajačkim civilima na teritoriji pod kontrolom ARBiH i HVO. Mislim na žrtve granatiranja i snajperskog djelovanja. Važno je napomenuti da je među jezerskim žrtavama 2. i 3. juna nekoliko djece sa svojim porodicama. Zločini nad djecom, bez obzira koje su nacionalne i vjerske pripadnosti, su posebno monstrouzni i sudovi bi trebali radi toga biti mnogo strožiji u izricanju kazni njihovim počiniocima.

Još ni jednom presuđenom ratnom zločincu, odgovornom za masovna ubistva – bez obzira s čije je “strane” – nije izrečena pravedna presuda. Svako ko, bar ovlaš, prati sudske presude, mogao je primijetiti da su kazne za masovna ubistva u ratu kao za pojedinačna ubistva u miru. Počesto i znatno manje. U mirnodopskim vremenima ubice se za jedno ubistvo s predumišljajem osuđuju na zatvorske kazne u gotovo podjednakom trajanju kao i ratni zločinci koji su počinili, ili su odgovorni, za masovne zločine. Nekada, čak, dobiju i više. To je jedan zanimljiv pravosudni apsurd. Ubistva u miru su često izazvana koristoljubljem, a ratni zločini zbog nacionalne, vjerske i rasne mržnje. Upravo zbog toga, kazne ratnim zločincima trebale bi biti znatno veće. Konkretno, Jandrić i Pekez su dobili kazne po 13, odnosno 10 godina, za ubistvo 23 civila iz sela Ljoljići i Čerkazovići. Među žrtvama je nekoliko žena i djece. Djeca s roditeljima. Jandrić je organizator tog zločina. Koja bi to kazna mogla biti zadovoljavajuća za njega?! Pred Sudom Bosne i Hercegovine njegovi saučesnici su dobili veće zatvorske kazne. Srbija je omogućila Jandriću i Pekezu da sve do nedavno žive bezbjedno i bezbrižno na njenoj teritoriji. Sada im je izrekla minimalne kazne naspram zločina koji su počinili. Napominjem da su u njemu ubijena i djeca. Presudila ih je kako bi se mogla prikazivati da osuđuje ratne zločince. Bilo bi veoma pohvalno da je to uradila dok su prešli njenu državnu granicu. Ipak, kako god, u određenoj mjeri možemo biti zadovoljni presudama. Ne u smislu visine kazni, nego u kontekstu priznanja tih ratnih zločina i kategorizacije žrtava kao civili.

Mislim da je u tom smislu veoma značajna organizacija komemoracija i trud koji ulože organizatori. Istina je da su one u Jajcu lokalnog karaktera. Bar koliko sam ja pratio. Iz iskustva znam da je organizatorima veoma teško privoljeti “visoke zvaničnike” da im prisustvuju, tako da ne možemo sav teret prebacivati na organizatore. Zahvaljujući organizatorima, spomenuti ratni zločini nisu zaboravljeni, bez obzira što je podsjećanje na njih lokalno. Naši “visoki zvaničnici”, realno, nisu pretjerano zainteresovani za komemoracije žrtvama ratnih zločina, da ne kažem da nisu nikako. Živimo u vremenu previsokog političkog populizma. Nažalost, on se odražava i na ovom nivou. “Visoki zvaničnici” će rado otići na obilježavanja koja su pod velikom medijskom pažnjom. Nepristojno bi bilo spominjati koja su to radi pijeteta prema žrtvama. Polaganje cvijeća pred nekoliko desetina kamera i medija njima je veliki marketinški i jeftin uspjeh. Za pedesetak konvertibilnih maraka iz kase kojom raspolažu – ne iz svog ličnog novčanika – kupe i polože buket cvijeća. Mediji ih snime i naprave vijest. Obavezno im daju prostora i da nešto izjave. Tamo gdje nema mnogo kamera i medija, oni i ne idu jer ne žele trošiti svoje vrijeme. Da imaju istinski pijetet prema žrtvama, dolazili bi bez obzira na medijsku prisutnost. Oni imaju moć i da dovedu “svoje” medije, ali, eto, neki im ratni zločini nisu atraktivni za politički marketing. Mislim da se ne trebamo previše zanimati za njih. Komemoracije u Jajcu treba učiniti “privlačnim” za obične ljude iz Bosne i Hercegovine koji ih posjećuju iz istinskog poštovanja prema žrtvama.

Za kvalitetan život neke zajednice veoma je važan osjećaj sigurnosti i pripadnosti prostoru i ostatku društva. Nekada je taj osjećaj i važniji od, kako to nazivamo, egzistencijalnih problema koje povratnici sigurno imaju. Taj egzistencijalni problem je izražen i kod dijela populacije koja nije iskusila iskušenja izbjeglištva s gubitkom imovine i povratka s teretom obnove uništenoga. Povratnicima je mnogo teže. Dodatni im je teret ako zajednica u koju se vratili ne prihvata njihov povratak i ne podržava ih, a naročito ako se neprijateljski odnosi prema njima. Ne mislim samo na povratnike u Jezero i njegovu okolinu nego na sav prostor Bosne i Hercegovine i sve njene narode. Poslije lične i kolektive sigurnosti veoma važno pitanje za povratnike i manjinske grupe – koje ne moraju nužno biti povratničke – jeste povjerenje prema većinskoj populaciji. Povjerenje moraju imati i većinske zajednice prema povratnicima i manjinama, a njih često političke snage koje ih predvode plaše povratnicima i manjinama. Povjerenje mora biti uzajamno. Kada se ono uspostavi, za njim slijedi poštovanje, saradnja u svakodnevnim poslovima i na kraju istinski suživot. Tada ni bezbjednost ni za koga ne bi bila narušena, ograničena i upitna. Društvo, a naročito politike koje kreiraju njegovo ponašanje, mora pružati sigurnost povratnicima i ostalim stanovnicima, te raditi na izgradnji međusobnog povjerenja i pratećeg suživota među svim njegovim članovima pri tom ne mareći za njihovom nacionalnom i vjerskom pripadnosti. U ovoj, ekonomski osiromašenoj zemlji, život običnog i poštenog čovjeka je svakako težak. Treba ga bar rasteretiti ostalih pritisaka. Nažalost, politike koje su odgovorne za loše socijalno stanje većine našeg stanovništva, uzrokuju i probleme njegove sigurnosti. Neki tvrde da to svjesno rade kako bi na nečinjenju ničega korisnog za društvo i čovjeka, odnosno na pravljenju i održavanju nacionalizama, opstale na vlasti. U ovoj zemlji malo se ko osjeća sigurnim. Svakako da povratnici, s pravom, osjećaju najveću opasnost. Treba im pružiti svu moguću podršku da olakšaju svoje stanje. Naravno da je važna i materijalna pomoć. U navedenom primjeru povratnicima u opštinu Jezero mora aktivnije pomagati Federacija, ali i opština Jajce. Poštujući odluku Dejtonskog sporazuma o Opštini Jezero u Republici Srpskoj, ne treba zaboraviti da je to bila prijeratna jajačka mjesna zajednica i da se prema Jezeranima i dalje trebamo odnositi kao prema Jajčanima u svakom smislu. Dejtonski sporazum nam to ne zabranjuje. Da su neka politički sretnija vremena, bilo bi prirodno da su opštine Jajce i Jezero najbliži saradnici kao prve komšije i dio istog geografskog mikro prostora. Ostaje nam nada da će se ona u što skorijoj budućnosti i desiti. Tako bi se popravio i život povratnika u obje opštine u svakom njegovom segmentu.

Slažem se da su svjedočenja preživjelih bila ključna u suđenjima za masovno ubistvo Bošnjaka iz Ljoljića i Čerkazovića 10. septembra 1992, ali trebamo se podsjetiti kako su svjedoci preživjeli dalje, a nakon što su ostali živi pri strijeljanju članova svojih porodica na Tisovcu. Nakon što su preživjeli strijeljanje, pomogla su im četverica Srba, što svjedoci i navode u svojim izjavama. Kao što treba imenovati zločince, tako treba spominjati i ljude koji su pomagali ugroženima. To su bili policajci Borko Oparnica i Dragan Nišić i načelnik organa za obavještajne poslove 30. pješadijske divizije VRS Dragan Ždrnja. Oni su preživjele s Tisovca prebacili u šipovački Dom zdravlja gdje im je prvu pomoć pružio dr. Rajko Todorčević. Pomogli su im i zaštitili ih od zločinaca koji su tragali za njima da ih ubiju kada su saznali da su preživjeli, a kako bi njihov zločin ostao bez svjedoka. Spomenuti policajci, oficir VRS i doktor srpske nacionalnosti, ne samo da su spasili preživjele žrtve strijeljanja u Tisovcu, nego su tako, zapravo, spasili svjedoke tog gnusnog ratnog zločina u kojem je nemilosrdno ubijeno i nekoliko dječaka. Neki od njih su bili braća i dovedeni na strijeljanje sa svojim roditeljima. Da svjedoci nisu spašeni nakon što su preživjeli masovno strijeljanje članova svojih porodica, sasvim je sigurno da ni ovaj zločin ne bi bio sudski procesuiran kao ni ratni zločini u Jezeru i okolini početkom juna za koje nema svjedoka. Zato još uvijek ne znamo ni gdje je skriveno 18 žrtava tog zločina. Zahvaljujući preživjelim svjedocima i njihovom spašavanju, o ratnom zločinu nad čerkazovićkim i ljoljićkim Bošnjacima 10. septembra sada znamo sve do najsitnijih detalja. Imamo i sudske presude. To je veoma važno bez obzira na visine isrečenih kazni i gdje su presude donesene. Zločin 10. septembra 1992. je potpuno zadokumentovan, žrtve pronađene i sahranjene, a zločinci imenom i prezimenom presuđeni. Možemo reći da je u ovom primjeru pravda zadovoljena. I spomenuta četverica Srba su pred Sudom Bosne i Hercegovine bila u svojstvu svjedoka. Potvrdili su sve što su preživjeli masakra svjedočili, pa su i njihova svjedočenja tako postala ključna, kako rekoste. Njihove izjave korištene su i pred Sudom Srbije u predmetima protiv Jandrića i Pekeza.

Ključno je da se nastavi istraživanje u dva pravca, naučno-istraživačkom i policijsko-pravosudnom. U naučno-istraživačkom smislu već imamo nekih dobrih i važnih rezultata koji su objavljeni, ali se mora nastaviti dalje. Veliko olakšanje za naučno bavljenje ovom temom svakako bi bili rezultati policijskih istraga i pravosudnih postupaka. Oni su važan naučni izvor. Nisam zadovoljan, kako sam na početku razgovora rekao, policijsko-pravosudnim radom u vezi s ratnim zločinima u Jezeru i okolini početkom juna 1992. godine. Ne znam do kakvih su rezultata istraživanja stigli organi koji su se time bavili, ali, obzirom na činjenicu, da nije pokrenut ni jedan pravosudni postupak nisam uvjeren u njih. Uz traganje za ratnim zločincima i njihovo krivično gonjenje mora se sa istim intenzitetom nastaviti i potraga za ostacima žrtava kako bi bili sahranjeni prilično svakom čovjeku. Možda je porodicama žrtava, čak, i važnije da pronađu ubijene članove svojih porodica i da ih sahrane kao ljude nego da se otkriju i sudski procesuiraju njihove ubice. U to sam se uvjerio više puta diljem Bosne i Hercegovine u razgovorima s porodicama žrtava. Skrivanje tijela žrtava u ratu imalo je nekog bolesnog smisla. Prikrivali su se fizički dokazi ratnih zločina. Međutim, danas nema nikakvoga. Za masakr jezerskih Bošnjaka početkom juna 1992. ima mnoštvo drugih i potpuno pouzdanih dokaza. Za te zločine zna i “srpska strana.” Ne osporava ih. Druga je priča da li ona “moralno” osuđuje zločince, štiti ih i glorifikuje. Na koncu, pronalazak zemnih ostataka 18 ubijenih Jezerana ne može biti nikakav dodatni i važan dokaz na štetu zločinaca. To više nije uzajamno povezano obzirom na činjenicu da je zločin zadokumentiran na drugi način, odnosno bez fizičkih dokaza. S druge strane, kada se zločinci privedu pred Sud, neće im biti nikakva olakšavajuća strana što nema fizičkih dokaza njihovog zvjerstva. Razgovor smo počeli u vezi s procesom Miloradu Vukaševiću. Iskoristit ću to za primjer moje tvrdnje. Ničim na njegov proces neće utjecati jesu li pronađeni ubijeni Jezerani ili nisu. Utvrđivat će se njegova odgovornost, a zločini su već dokazani. Bilo bi humano da oni, koji znaju gdje su skriveni ubijeni Jezerani, to i kažu. Učinili bi dobro djelo, a ne bi ugrozili one koje kriju ili, čak možda, glorifikuju. Ljudski je omogućiti porodicama svih žrtava, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, da pronađu svoje najmilije i sahrane ih dostojanstveno čovjeku i u skladu sa svojim običajima.