Epidemija je proglašena, ali smeće ne prestaje da se gomila, a vlast, umjesto konkretnih mjera, upire prstom – jedni na druge. Obećanja, krivci i izgovori prelivaju se preko medija, dok se zaraza širi, a javnost gubi povjerenje.
Sarajevo je postalo simbol nemara, ogledalo nefunkcionalnosti sistema i nesposobnosti da se zaštiti osnovno ljudsko pravo – pravo na zdrav okoliš. U drugim dijelovima BiH, situacija nije savršena, ali daleko od ove noćne more. U Cazinu, na primjer, proljeće se osjeća u zraku. Grad diše. Ulice su čiste, zelenilo njegovano, a građani bezbrižniji. Tamo glodari nisu svakodnevni prizor, niti su institucije u vanrednom stanju zbog epidemije izazvane propustima onih koji bi trebali da vode brigu o javnom zdravlju.
Istina, i Sarajevo ima zelenilo – ali ono koje je davno prestalo biti park i postalo divlji korov, savršeno skrovište za štakore i zarazu. U srcu glavnog grada, koji bi trebao biti uzor ostatku zemlje, danas caruju haos i ignorisanje odgovornosti.
Možda je vrijeme da vlasti u Sarajevu posjete Cazin. Ne zbog protokolarnih susreta i slikanja, već da nauče kako se vodi grad, kako se brine o zdravlju građana i kako se rješavaju problemi. Građanima Sarajeva ne treba više izgovora. Treba im akcija. I čistoća. I zdravlje. Jer dok vlast i dalje prebacuje odgovornost, grad umire – tiho, zatrpan smećem.
