Šehić u Hayatovom podcastu: Knjiga je knjiga, ekran ne miriše

Faruk Šehić, bh. pisac, novinar i kolumnista, govoreći u Hayat podcastu, otkriva detalje svog kreativnog procesa koji počinje u tišini jutra.

Hayat Podcast je novi format na digitalnim platformama Hayata. U svakoj epizodi razgovaramo s zanimljivim gostima – od privrednika i političara do muzičara, novinara, glumaca i sportista. Otvaramo teme koje čine svakodnevni život: karijera, porodica, lične prekretnice i društvena pitanja koja se tiču svih nas.

Mozak mi je tad najodmorniji… mogu baš dugo da radim rečenicama', kaže Šehić, jasno naglašavajući koliko je za njega važna koncentracija i unutarnji mir kako bi mogao nesmetano pisati.

Jutro mu je dragocjeno jer tada stvara najdublje i najpreciznije rečenice, one koje će kasnije možda postati dio romana ili kolumne.

Taj dio dana posmatra kao prostor posvećenosti pisanju, ali i svojevrsnog robovanja, ne u negativnom smislu, već kao duboko uranjanje u tekst, gdje su i snovi isprepleteni s rečenicama.
'Kad spavaš, onda se to vrti u glavi, u polusnu', kaže, opisujući kako pisanje postaje mentalni tok koji ga prati čak i kad ne koristi tastaturu.

Govoreći o povezanosti čitanja i pisanja, Šehić podcrtava neraskidivu vezu između njih.
'Nemoguće je biti pisac, a da ne čitaš', tvrdi on, i dodaje da svaki strastveni čitalac u sebi nosi klicu potencijalnog pisca. Čitanje je, prema njemu, ulaznica u svijet književnosti kao inspiracija i kao alat za razmišljanje o strukturi, jeziku, stilu.

Ipak, kako kaže, ironija leži u tome da otkako piše profesionalno, sve manje čita.

Kad čitaš druge knjige, desi se da tražiš greške', objašnjava, poredeći to sa zasićenjem koje doživi neko ko radi u ćevabdžinici.

Ipak, priznaje da se uvijek vraća knjigama koje su mu važne, koje su dio njegove lične biblioteke, a čitanje tada nije samo razonoda već i dijalog sa prošlim i budućim sobom.

Proces pisanja kod Šehića nije 'po kalupu' on zavisi od inspiracije, trenutka, čak i geografskog konteksta. Najčešće piše na laptopu, ali zna zapisivati ideje rukom, na papiru, a ponekad koristi i mobitel.

Bio sam u Temišvaru… sjeo sam na zidić i napisao prvi dio romana u bilješke na iPhoneu', opisuje jedan neplanirani trenutak koji je prerastao u početak romana 'Cimetna pisma, dijamantna stvorenja'.

Takva spontanost u pisanju svjedoči o njegovoj otvorenosti prema tehnologiji, ali i poštovanju prema svakom impulsu inspiracije. Proces pisanja za njega je živ, mijenja se od knjige do knjige, a nijedna se ne stvara na isti način. Pišući, bilježi i što će pisati sutra, što daje naslutiti kako svjesno gradi unutrašnju arhitekturu rukopisa.

Šehićeva knjiga o rijeci Uni, koja je osvojila čitatelje i kritiku daleko izvan granica BiH, ima posebno mjesto u njegovom opusu.

Mislim da su na neki način možda i ponosni… jer ta rijeka je za sve stanovnike gradova koji se nalaze na njoj, dio identiteta - kaže govoreći o reakcijama Krajišnika.

Za njega, kao i za mnoge druge, Unu nije moguće posmatrati bez emocija. To je rijeka koja pamti i rat i mir, ljepotu i tragediju, i upravo zato je postala snažan simbol kroz njegovu literaturu.

Knjiga o Uni je više od putopisa, to je intimna oda rijeci, ljudima i prostoru koji su oblikovali autora. I upravo zbog toga mnogi, kako kaže, dolaze u Bihać i Bosansku Krupu nakon što je pročitaju.

Dolazili su ljudi iz Slovenije, Francuske, Srbije… da vide tu rijeku - govori Šehić.

Knjiga je time postala most između književnosti i geografije, između ličnog i univerzalnog.

Uprkos međunarodnom uspjehu, brojnim prevodima i priznanjima, Šehić ostaje skroman.

'Ne znam, valjda sam takav', kaže kratko, izbjegavajući samohvalu.

Ipak, teško je ignorisati činjenicu da je njegova knjiga bila u The Guardianu, Le Mondeu, Economistu, Irish Timesu, LA Review of Books, i da je prevedena na više od 15 jezika uključujući i perzijski.

Njegova skromnost nije foliranje već filozofija. Ostavlja prostor knjizi da sama govori, da komunicira sa čitaocima na jezicima i mjestima gdje autor možda nikada neće kročiti.

'Moraš otići od svoje knjige', kaže, naglašavajući važnost otklona kako bi mogao stvarati dalje.

Faruk Šehić je pisac koji piše rečenice ali i prostore, osjećanja, pejzaže i sjećanja. Bilo da govori o jutarnjem pisanju, vezi između čitanja i stvaranja, ili o tome kako je Uni dao književni glas, iz njega progovara čovjek koji voli književnost i istinski joj pripada.

Njegova književnost ne traži pažnju i svjetlima slave, već tišinom i dubinom. I upravo zato dopire tako daleko do srca čitatelja, do stranica svjetskih novina, i do obala na kojima će neki novi čitaoci, inspirisani njegovim knjigama, stajati i gledati rijeku kao u ogledalo.

Hayat Podcast gledajte na YouTube kanalu Hayat 2 i uživajte u iskrenim, spontanim i ljudskim razgovorima.