U prošloj emisiji emitovali smo priču iz Donjih Ravni, plemenite nane Hate Kmetaš. Ukoliko niste pogledali priču Hate koja živi sama, ostavljamo vam link.
Prilikom odlaska od nane Hate, srelii smo njenu komšinicu Aldinu Kmetaš, majku dvoje djece koja se bori za svoju djecu svom svojom snagom i koja je od nas zatražila pomoć. Željeli smo da čujemo njenu životnu priču.
Na izgled velika kuća u kojoj žive, ali iza tih zidina je zapravo život u samo u jednoj prostoriji iz koje se ispisuju dani i sati borbe za osnovne uslove normalnog žviota.
U ovoj prostoriji živimo suprug i ja, s sinom Arminom i kćerkom Ajlom. Imala sam i starijeg sina, ali je prije tri godine umro. Doživio je moždani udar. Ispratila sam ga u školi, to se desilo 21. marta u devet ujutru, operisan je odmah i operacija je dugo trajala. U pola 11, navečer su mi rekli da je pukla ta glavna vena na mozgu i da je preselio. 22-og je ukopan. Teško mi je, dobila sam stres i pod terapijom sam. Ja nemam ni kuhinje, sve mi je ovdje. Živim sa svekrom, svekrvom i djeverom, u ovoj kući, ostalo je njihovo, moja je samo soba. Ovdje jedemo, pijemo, spavamo sve...
U naselju Donje Ravno, između Livna i nekadašnjeg Duvna, samo je šest kuća u kojoj ljudi žive. Ovo je povratničko mjesto, posla nema, osim nešto što se uradi na dnevnoj osnovi.
Ma nema ovdje posla, nikog nema ovdje. Ne možemo ni otići u drugi grad, jer su i djeca još mala, nejaka, ne možemo ni kiriju plaćati od jedne plate. Ipak je ovo mužemo mjesto, ja sam prije 15 godina se iz Gornjeg Vakufa udala ovdje. Voljela bi da imamo ovce, možemo ovdje uzgajati i odgojiti ovce jer i moj Armin sin koji će krenuti u septembru u školu voli ovce i janje malo bi volio da ima. Ja bih čuvala te ovce, ako neko ima da nam donira. Želja mu je da ima malo janje.
