Skenderija, kao simbol sarajevskog urbanog života, u posljednjih nekoliko dana postala je sinonim za institucionalni nemar, nebrigu i tihi egzodus porodica koje od svog posla u ovom prostoru žive desetljećima.

Do kraja maja, brojni zakupci poslovnih prostora u Privrednom gradu Skenderija moraju napustiti objekte koje su godinama, neki čak i decenijama, sami održavali, adaptirali i ulagali u njih stotine hiljada maraka – bez ijedne marke podrške ili ulaganja od strane Centra Skenderija. I sada, bez dogovora, bez roka, bez alternative – bivaju otjerani na ulicu.

Nadležni se pozivaju na elaborat sa Građevinskog fakulteta koji ukazuje na lošu statiku objekata i potencijalnu ugroženost ljudskih života. Zakupci, međutim, tvrde suprotno – angažovali su svoje statičare koji nisu našli ništa sporno.

Pitanje koje sve više 'lebdi iznad Skenderije' nije samo 'da li je bezbjedno?', već i – da li je sve ovo pokriće za neku drugu priču?

Uzeir Kadić, vlasnik prve sportske radnje u Sarajevu, kaže:

Sad smo dobili taj otkaz gdje se veže Centar Skenderija za elaborat sa Građevinskog fakulteta gdje su oni odvojili jedan dio Skenderije da treba zatvorit a ovo ostalo sve može raditi i evo kao što vidite moja radnja se bavi prodajom sportske opreme. Sada ja imam zalihu ogromnu, duga prema dobavljačima a moram na ulicu. Rekli su da će mi naći alternativni smještaj međutim nisu ništa našli.

Kadići su u Skenderiji preko tri decenije. Šest zaposlenih, stotine hiljada maraka zaliha, duga prema dobavljačima. A sada – tišina, obavijest poštom, bez dogovora, bez sastanka.

Ni stomatolozi Šabanović i Mujanović nisu bolje prošli. Njihova ordinacija je više puta renovirana, svaka promjena uredno odobrena od Centra Skenderija, sve prema pravilima. Sada im se, usred rada, naređuje izlazak iz prostora – do kraja maja.

Dr. Selma Šabanović kaže:

Ne demantujemo struku i mi nemamo prava da ulazimo u taj dio, ono što je nama neljudski jeste to što su oni bez ikakve najave sa zahtjevima i daljim odobrenjem puštali ljude u poslovne prostore, davali dozvole za renoviranje, ljudi su ulagali sredstva renovirali i mi smo prije mjesec dana pred prvi maj dobili obavještenje da ćemo dobiti rješenje da moramo napustiti prostor do 31.05. Prethodno ništa nije bilo naglašeno.

Još porazniji je dojam o samoj instituciji kada se čuje kolega Haris Mujanović:

Niko se naravno nije javio ni po kakvom pitanju samo smo mi umedjuvremenu dobili putem pošte pismo od direktora da moramo isprazniti objekte vratiti ključeve bez ikakvog drugog obrazloženja. Naš advokatski tim se obraćao opcinskoj inspekciji ali je direktorica na godisnjem odmoru pa ih niko ni tamo nije primio.

Iz Centra Skenderija tvrde da problem postoji već 30 godina – da su to privremeni objekti čiji je rok trajanja istekao još 1993. godine.

Ministar privrede KS Zlatko Mijatović ističe da je do kašnjenja došlo zbog 'indolentnosti i zanemarljivosti institucija'.

Ali to ne opravdava zašto su se do jučer davale dozvole za renoviranja u istim tim objektima koji su 'nesigurni'. Ko je odgovoran što su se godinama ubirali zakupnine i porezi, dok se, po tvrdnjama vlasti, istovremeno ugrožavao život ljudi?

Direktor Centra Skenderija Šenaj Avdić nudi neodređenu viziju rješenja:

Ako sud i ako sami vlasnici trgovki zaista žele da pomognu i Skenderiji i da izbjegavamo ovakve probleme i da se slože da se one uklone čim prije. I Skenderija i Vlada će odma pristupiti izradi projekta sanacije i pristupiti istom.

Zakupci, sumnjajući u prave motive deložacije, pitaju se: da li se Skenderija planira očistiti za nove investitore, dok se trenutni korisnici, koji su platili sve – i kirije, i doprinose, i renovacije – izbacuju bez plana i kriterija?

Zastupnici Muamer Bandić i Faruk Kapidžić zatražili su odgađanje deložacija do kraja godine, kako bi se ljudima pružila šansa da prežive i reorganizuju se. Do sada – bez odgovora.

I dok iz institucija odzvanja birokratska tišina, jedna po jedna porodična priča Skenderije gasi svjetla izloga, seli opremu i pokušava sačuvati dostojanstvo u zemlji u kojoj je ono već odavno pod zakupom – ali bez ugovora.

Apel zakupaca ostaje da visi u zraku: Pozovite nas na sastanak. Dajte nam vremena. Ne tražimo milostinju, već fer tretman.

Jer, ako se ovako postupa prema onima koji plaćaju, grade i opstaju u sistemu – kako možemo očekivati da iko u ovoj zemlji još ulaže vjeru u institucije?

Više pogledajte u videoprilogu Sare Delić na početku teksta.