U katedrali Sv. Pavla u Londonu danas se održala ceremonija Nacionalnog Dana Sjećanja na Srebrenicu u Velikoj Britaniji.
Bilo je prisutno oko 2.000 zvanica, a između ostalih prisustvovali su i zamjenik premijera Ujedinjenog Kraljevstva, članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović, reisul-ulema Husein ef. Kavazović, ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, te ministar za vjeru i zajednice.
Prisutnima se obratila Munira Subašić, predsjednica udruženja "Pokret majki enklave Srebrenica i Žepa" koja je podijelila svoju tešku, životnu priču.
Ispričala je da joj je u genocidu ubijeno 22 člana uže familije, a među njima i njen suprug i najmlađi sin kojeg je voljela najviše na svijetu.
Njeno obraćanje prenosimo u cjelosti.
Danas ću vam se obratiti u moje ime, u ime hiljada majki, čija su djeca nevino ubijena u Srebrenici, u genocidu u Bosni i Hercegovini.
Teško je opisati naš bol i našu tugu, koju nosimo 30 godina, jer su naša djeca nevino ubijena.
Naša su djeca ubijana, a svijet i Evropa su njemo posmatrali. Naša su djeca ubijena samo zato što su imala drugčije ime, drugčije prezime i što su bili muslimani. Ubijali su našu djecu pod zaštom, pod zastavom, pred očima cijelog svijeta, pod zaštom Ujedinjenih nacija.
Ali mi, majke, koje smo izgubile svoju djecu, imali smo jedan jedini cilj, da našu djecu odgojimo, bez mržnje i bez osvjete.
Poslije genocida pet i po hiljada djece je ostalo bez svojih roditelja. Djeca su gledala kad im ubijaju oca, kad im siluju majku, kad im odvode brata u smrt, preživjela su genocid.
Mnoga djeca su rađana poslije smrti svoga oca. I zločinci nisu samo ubijali našu djecu, ubijali su i uspomene. Tako da naša djeca koja su bila mala nisu zapamtila svoje očeve, majke, a nisu ni imali fotografije da znaju kako izgledaju.
Često puta nas majke su pitali, ličim li ja na mog oca, ličim li na moju majku, imam li osmijeh, imam li kosu? To je strašno. A mi smo uvijek govorile, mi moramo tu djecu da odgojimo bez mržnje, bez osvete. Hvala Bogu da smo u tom uspjeli.
Školovali smo našu djecu. Naša su najbolja djeca na svijetu, ne samo u Bosni. Sad su inženjeri, doktori, profesori, govore nekoliko stranih jezika.
Gdje god odem, a hodam po cijelom svijetu, uvijek se nađe po jedan naš Bosanac i Hercegovac. Nađe se naš ponos. Mi smo majke uspjele da ih odgojimo i da budu najbolji među najboljim.
Moj sin Nermin, koji je ubijen, da je bio živ i da je živ, bila bi ponosna ja majka na njega. Bilo bi dobar sin, bilo bi dobar otac, bilo bi dobar suprug, bilo bi dobar građanin Bosne i Hercegovine.
Nažalost, dušmani mu nisu dali da živi. Nisu samo meni ubili sina, ubili su i njegov život, ubili su i njegovu porodicu koju bi on imao. Ja bi bila ponosna kao nana da imam unuke, da imam snahu, da imam njegovu porodcu.
Međutim, ja ovdje danas stojim mirno i pozivam sve ljude dobre volje, a posebno ljude iz Velike Britanije, da nam pomognu da gradimo bolju budućnost za našu djecu, da nam pomognu da sačuvamo presude, da nam pomognu da budemo što jači, da nam pomognu da se prestane negirati genocid, da se prestane uveličati ratni zločinci.
To je najvažnije, jer mi majke 30 godina slušamo kako su najveći heroji zločinci koji su ubijali nas i našu djecu. To traje 30 godina.
Mi znamo da mi mrtve ne možemo vratiti, ali moramo zločince kazniti. Ako naša djeca imaju imena i prezimena kao žrtve genocida, mi tražimo od svijeta, od Evrope, od svih, da svi zločinci koji su činili zločin, genocid, da imaju svoja imena i prezimena kao zločinci.
Mi majke, iako smo izgubile svoju djecu u genocidu, ipak smogle smo snage da pružimo podršku i drugim majkama, kako u Bosni, tako na Balkanu i u cijelom svijetu, da zajedno radimo, da zajedno gradimo, da osudimo sve ono što se je dešavalo, da nekako pomognemo jedna drugoj, da pronađemo kosti naše djece.
Vas pozivam, sve dobre ljude, da nam pomognete, da zaštitimo presude, da pronađemo kosti naše djece, da zločinci izađu pred lice pravde, jer genocid koji se je desio, desio se je. Imamo presude, imamo veliki memorial, bijeli nišani govore sve, pozivam vam sve da dođete u Potočare, da vidite, da osjetite i da zamislite šta je moglo ljuski um uraditi na kraju 20., na početku 21. vijeka. To je jedna velika nepravda koju je podržao svijet i Evropa.
I svijet i Evropa, da su nešto naučili, ne bi danas gorjela ni Ukrajina, ni Palestina, ni mnoga mjesta koja se evo dešavaju.
Dok mi ovde stojimo, nijemo slušamo, ipak veliki broj majki će plakati, tražiti ono što mi tražimo, a to je najvažnije, kosti naše djece. Razlike su dobre, podijele nisu. Nemoj da se dijelimo na ove i one.
Dijelimo se na dobre i loše ljude. Dijelimo se onako kako treba, a ne onaj pripada ovom, ovaj pripada ovom. Svi smo ljudi, svi želimo da živimo i niko nema pravo da ubija ničiju djecu i ničije majke - rekla je Subašić.
