U svijetu razdiranom geopolitičkim tenzijama, razornim vojnim operacijama i sve dubljim civilizacijskim rascjepima, zamislimo, makar na trenutak, susret dvojice duhovnih velikana – Hafiza Širazija i Johanna Wolfganga von Goethea. Jedan iz plodne doline Širaza, gdje je ruža bila simbol ljepote, a „vino“ metafora ljubavi; drugi iz racionalne Evrope prosvjetiteljstva, gdje je razum pokušavao ukrotiti strasti ljudskog duha. Susreću se – ne na bojnom polju, već u prostoru pjesničkog snoviđenja, dok gledaju na nebu svjetlucanje balističkih raketa i slušaju jecaje nevinih civila na istoku i nerazumnu šutnju na zapadu.
Piše: Mustafa Cerić
U trenutku kada rakete sijeku nebo iznad drevne Persije i sveti gradovi gore pod naletom vojnih eskadrila, Hafiz, tihi pjesnik ljubavi, gleda u daljinu i šapuće: „Zar se ovo dogodilo mojoj zemlji, gdje su vinogradi šaptali stihove a derviši plesali oko svjetlosti istine?“ Goethe, osjetivši drhtaj duha, uzvraća: „O prijatelju iz Širaza, i nad mojom Evropom tmurni oblaci razuma padaju bez milosti – sve manje čujemo muziku, a sve više topove.“
Njihov dijalog nije o politici, ni o državama, već o izdaji duha. Duha koji je govorio da su svi ljudi braća, rođeni iz jednog daha, nosioci božanskog daha. Duha koji je Goethe tražio u stihovima Kur’ana, i koji je Hafiz nalazio u ekstazi božanske prisutnosti. „Zar Ibrahim nije naš zajednički otac?“ – pita Hafiz. „Zar nismo svi pod istim nebom?“ – dodaje Goethe. A iznad njih, zračne sirene i noćne eksplozije brišu zvuke tišine.
Govore o „Istočno-zapadnom divanu“ – ne kao o zbirci pjesama, već kao manifestu duha. Goethe je u Hafizu vidio ogledalo univerzalne duše. Hafiz je u Goetheu naslutio eho razuma koji ne porobljava, već oslobađa. Njihov susret nije romantična fantazija, već urgentna poruka: da su ljubav i mudrost univerzalni jezici, da vjera ne smije ubijati ime Boga, i da pjesnik mora biti vjesnik nade, ne sluga moći.
„Svaka mrtva djevojčica u Gazi i svaki izgubljeni dječak u Teheranu“, kaže Hafiz, „ubija jedan stih u čovječanstvu.“ „I svaka majka koja plače u Tel Avivu i svaka ruševina u Isfahanu“, dodaje Goethe, „pokopava jednu nadu u mir.“
Njihov razgovor završava šutnjom. Ne zbog nedostatka riječi, već zbog previše boli. I u toj šutnji, ostavljaju nam zavjet: da nikada ne zaboravimo da su i Istok i Zapad lice istog čovječanstva. Da rat nije neizbježan – ali da je razum ponekad previše krut, a srce previše kameno. Da jedinstvo duha nije utopija – već najrealnija potreba današnjice.
Njihova poruka, ispisana u vjetru iznad spaljenih gradova, glasi: „Ne ubijajte pjesmu. Jer bez nje, svi postajemo nijemi.“
