Trojka: ruska konjska zaprega. Izvorno jest ruska i plemićka, ali nije nužno samo otuda.
Tri crna, tri vrana konja, uhranjeni i istimareni, upregnuti u saonice spremne da se pustolovno otisnu kroz snježne i klizave ravnice, potom niz vrtoglave strmine. Ugođaj je potpun jer upravo se spušta predvečerje – ta kapija u noćne tmine – a snijeg pada nečujno sve obilnije, i posvuda postaje sve studenije.
Piše: Nurija Sretenović
Vrijeme je za drhtanje.
Daleko, predaleko je do osvita, ako ga uopće bude...
Trojac postaje nemiran, udara kopitama o smrznuto tlo, led pod čeličnim potkovicama odzvanja, dok se njihove grive njišu na studenu predvečernjem vjetru – nalik su na nadolazeću tminu kroz koju se može nazrijeti tek poneku daleku i studenu zvijezdu.
Na saonice sjeda Gazda, u crnome krznenu ruhu – primjerenom ruhu Trojke koja će ga upravo ponijeti.
Pripremljen je događaj koji liči na ekstremnu svečanost, ali krajnji domet toga pustolovna starta ostaje nepoznat. Možda je u nekom dubokom mraku zapretan.
Krenuli su!
Trojka je okićena praporcima što se u predvečerju opsjenarski nestvarno oglašavaju. Zvone. Odzvanjaju. Gazda cima dizgine, svoj tropreg požuruje.
Klizavo je. Vrlo klizavo. U prostoru u kome se kreću malo je ravnice – uglavnom su strmoglave ledene i klizave nizbrdice.
I praporci i toplo Gazdino krzneno ruho, i vrane grive se na vjetru viore – sve liči na opsjenarsku radost, a pred njima je zapravo, poput najgrublje Istine, potpuna neizvjesnost zimske tmine i klizave, ledene strmine.
Zbog ubrzanja više se ne vidi čak ni treperenje predaleke zvijezde studene...
