Turska kuhinja nudi bogato, višeslojno i raznoliko kulturno bogatstvo u kojem su se kulinarske kulture naslijeđene iz dalekih i bližih geografija stapale i sazrijevale tokom dugog historijskog perioda. Zbog mnoštva različitih klimatskih uslova, plodna geografija Turske i njena izdašna flora i fauna važni su faktori koji igraju odlučujuću ulogu u formiranju turske kuhinje.
Osnovni elementi turske kuhinje oblikovani su prehrambenim navikama Turaka koji su migrirali iz Centralne Azije u Anadoliju od 11. stoljeća. Okusi kao što su jogurt, jufka (tanak list tijesta), pastırma (pastrami), kurut (sušeni jogurt) i manti (turske knedle) nalaze svoje korijene u srednjoazijskoj turskoj kuhinji.
Korijeni turske kulinarske kulture mogu se pratiti od 15. stoljeća kroz mnoge osmanske kuharice. Prema ovim izvorima, jela koja su zauzela mjesto u turskoj kuhinji još od osmanskog doba su supe, pilavi, burek, slana peciva, ćevapi, variva (od janjetine, piletine ili ribe), ćufte (kofte), jela od jaja, pirjano povrće pripremljeno od mesa, punjeno povrće (dolma, sarma), povrće dinstano na maslinovom ulju, salate, meze, kiseli krastavci, poslastice na bazi mlijeka, slastice od sirupa, halve, voćne poslastice, šerbet, voćni kompot (hošaf), bombone i turski rahtlokum.
Turska kuhinja nudi bezvremensku, uspješnu i uravnoteženu kuhinju sa svojom interpretacijom svakog nutritivnog elementa. Iz tog razloga turska kuhinja nudi bogat izbor opcija koje se dopadaju svima.
Na klasičnom turskom stolu uvijek ima supe, posebno za večerom. Osvježavajući okusi poput povrća kuhanog na maslinovom ulju, različite vrste dolma-sarmi, salate, kiseli krastavci ili tzatziki služe se prije glavnog obroka.
Glavno jelo je obično jelo od povrća ili mahunarki u jednom loncu, dolma, köfte ili jela od crvenog mesa ili piletine kao što su variva i ćevapi. Uz glavno jelo je često pilav od pirinča ili bulgura.
Turski sto bez hljeba je nezamisliv. Uobičajeno je da se nakon jela ponudi voće ili desert. U posebnim prilikama, praznicima ili prilikom ugošćavanja gostiju, jela se pripremaju s većom pažnjom, raznovrsnošću i bogatstvom.
Tursku tradicionalnu kuhinju čuvaju i prenose s generacije na generaciju majke i bake kod kuće, te majstori kuhari u restoranima. Vraćanje izgubljenih ukusa turske kuhinje u svijetu koji se brzo mijenja bilježenjem, transformacijom i dijeljenjem znanja o ovim receptima izuzetno je vrijedno za održivost turske kulinarske kulture koja je važan dio nematerijalne kulturne baštine Turske.
