Vedrana Rudan mjesecima se bori sa opakom bolešću, međuzim, nije prestala da piše kolumne. U svojoj posljednjoj kolumni, opisala je kako izgleda njena borba sa rakom, a njenu kolumnu, prenosimo u cjelosti:
Je*ote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica…
Pa dođeš doma. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvate oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto. Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. “Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe”.
Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba thinkati pink…
Moj muž skače sa stolice, “naši” će ipak biti prvaci… Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?
Što će se promijeniti? Mome će mužu si*ati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi… Smijem se glasno. “Konačno”, govori muž, “vidiš da kemo ima smisla, bolje si, ozdravićeš…” “Da”, govorim, “osjećam se bolje” i gledam veselo u muža koji ne zna što ga čeka.
A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje kuži da glumim. Drugome kukam, piše Stil.
Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih Boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti, zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta…
“Je*ale te jagode”, vrisnula bih histerično, “bori se za život, ne planiraj moju budućnost”. Zato mu nisam spomenula onu si*atu kuharicu.
Prijateljica me opet zove: ‘Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli…’ A onda me zabrinuto pita, “kako si?” Osjeća se krivom.
Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti želim živjeti…
Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?”, stoji u najnovijem postu.
Podsetimo, u jednom podkastu Vedrana Rudan je u Hrvatskoj pričala o svom zdravstvenom stanju u kom se našla.
Imam jako agresivni rak žučnih kanalića koji se rijetko otkriva. Bila sam na pregledu tri puta i svaki pregled je koštao 1.000 evra u privatnoj klinici. U Hrvatskoj se može operisati ova vrsta raka, a recimo u Americi to još nema. Prvo te zrače i onda se smanjuje rak, pa je hirurgu lakše da ga izvuče, da napravi širok rez. Otišla sam kod hirurga i bio je jako zadovoljan operacijom.
Otkrila je i kakvu sahranu želi.
Tu su i pogrebni troškovi. Bebe su najsrećnije dok stoje na rubu majčinog groba i jecaju u nevjerici. Organizovala sam svoju sahranu. Platila sam čovjeka da moju urnu odveze barkom na otvoreno more i prah istrese u dubinu. Do smrti me žderalo dijete, nakon smrti će me gutati ribe. To će mi biti najbolja investicija u životu, oprostite, poslije života. J****e! Moje dijete voli orade. I nakon smrti ću biti jestiva? – piše Rudan.
