Bivši kapiten nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, Vlatko Glavaš, još uvijek plijeni pažnju svojom jednostavnošću, iskrenošću i nepokolebljivom ljubavi prema domovini.
U gostovanju kod Elme Odobašić u Hayatovom podcastu prisjetio se svog sportskog puta, odluka koje su obilježile njegov život, ali i trenutaka koje nikada neće zaboraviti.
Njegovo ime veže se za zlatnu generaciju bosanskohercegovačkog nogometa, a sam Glavaš s ponosom ističe koliko mu znači kada ga ljudi i danas zovu kapitenom.
Kada negdje odem i nekome zove imenom, ne znam šta se dešava, ne znam koga zovu jer toliko je vremena prošlo. Od mog oproštaja je prošlo skoro 25 godina protiv selekcije svijeta u Sarajevu, tako da ljudi to nisu zaboravili i moram biti iskren da je to bila velika čast i velika privilegija kada me ljudi još uvijek tako zovu.
Sjećanja na teška vremena
Kao neko ko voli da se prisjeća lijepih trenutaka, Glavaš često evocira uspomene na dane provedene na terenu, ali i na one koje je dijelio s ljudima iz svoje generacije.
'Moj pokojni otac mi je to uvijek govorio, nemoj se sjećati ono nešto ružno, uvijek lijepo', prisjeća se Glavaš s blagim osmijehom i dodaje: 'Ali nekad kad se udaljim od svega, onda pomislim da su 2000. godine da smo ovdje na Koševu odigrali ja i Baždarević, Omerović, Smajić oproštajnu utakmicu protiv svijeta… Bude nekad onako mi žao, ali mnogo toga lijepog je bilo u tom vremenu. Naravno, bilo je i teškog vremena, ali kada sve čovjek sabere, kao što bi rekao naš Ćiro: 'Lijepo je to, lijepo je to, lijepo je da smo živjeli u tom vremenu.'
Prkos u vremenima rata
Nije bilo lako tada igrati za Bosnu i Hercegovinu. To je bila godina 1994., rat je bio u punom jeku, a Vlatko Glavaš imao je iza sebe uspješnu karijeru u Bundesligi.
Pa vidite, ja sam odluku znao odmah.
Moj patriotizam nije bio upitan. Kada igrate u nastanku za svoju zemlju, kada ste kapiten reprezentacije, kada ste trener reprezentacije, u jednom vremenu pet godina, pa onda dobijete oproštaj protiv svijeta, i onda se zapitate da li je to sve realno.
S posebnom emocijom govori o tom periodu, vremenu kada je, kao dječak iz Bugojna, postao lice jedne nove države koja se borila da stane na noge.
'Pogotovo u tim ratnim godinama, bilo je teže da piše ispod mog imena Bosna i Hercegovina nego da dam gol Bayernu', kaže Glavaš i dodaje kako mu ni tada nije bilo teško da odluči gdje pripada.
Odluka koja je sve promijenila
Posebno mjesto u njegovom sjećanju ima trenutak kada ga je kontaktirao sam predsjednik Alija Izetbegović da igra za svoju državu.
To je bila odluka predsjednika Alije Izetbegovića, to je bila moja odluka, to je moja odluka koju sam ja znao unaprijed.
Alija Izetbegović i tadašnji selektor Fuad Muzurović pokazali su koliko im je značilo da upravo Glavaš bude dio te reprezentacije. Radilo se o sportskoj odluci, ali i onoj prkosa, ponosa, u vremenima kada je svaki korak za državu bio herojski.
Moj otac, pokojni, i moja majka su bili jako počašćeni da me nazvao Alija Izetbegović, da želi da Vlatko igra za Bosnu i Hercegovinu. Ja sam to sto puta rekao, a reći ću i večeras. Bugojno nije u Kini – i sam poziv, ja majku i oca nisam mogao kao što ni vi ni neko drugi… ali ja mislim da je to neki normalan slijed da ljudi koji su rođeni u Bosni i Hercegovini vole ovu državu i igraju za svoju zemlju ako dobiju tu priliku. Ja sam tu priliku dobio, neko ko je otišao iz malog Bugojna i napravio takvu karijeru inozemnu, ali i pored svega toga igrati za svoju domovinu je nešto posebno. Dok sam živ, kad mi je loše, ja se sjetim tog trenutka, sjetim se te odluke, sjetim se i sve šta se dešavalo poslije toga. Ali rekao sam, te loše stvari gurnem u stranu i sjetim se lijepog i mislim da i ja i svi oni koji su razmišljali kao ja su napravili dobru odluku da tamo gdje smo rođeni, tamo pripadamo i da igramo za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu.
Porodica – sidro i snaga
Ipak, ta odluka nije svima bila laka. Čak i unutar porodice bilo je onih koji nisu razumjeli zašto se Vlatko odlučio igrati za zemlju koja je tada bila u ratu.
Bilo je i članova familije koji to nisu prihvatili, bilo je i ja nisam to uzeo za zlo.
Ali moji roditelji su to izdržali i umrli su ponosni da su nešto napravili dobro za ovu zemlju.
Porodica mu je bila i ostala oslonac kroz sve godine – od vremena kada je sam krenuo u nogometne avanture u Njemačkoj, do danas kada su mu unuci centar svijeta.
Naslijeđe i vječna zahvalnost
Uprkos svemu, Glavaš je ostao vjeran onome što je za njega uvijek bilo svetinja – igrati za domovinu.
Ja sam to doživljavao kao nešto što je u interesu ove zemlje, ja sam to doživljavao kao nešto što bi svako na mom mjestu uradio.
Prisjeća se i toplih trenutaka s predsjednikom Izetbegovićem, koji ga je uvijek bodrio.
On nije ulazio u svlačionice, ali uvijek je imao nešto da mi kaže, jel' to možda poseban odnos koji je imao prema meni. Ja sam imao prema njemu poseban odnos.
Cijeli Hayat podcast pogledajte u videu.
