Dok hiljade građana Republike Srpske svakodnevno broje marke kako bi prehranili porodicu, narodni zastupnici su sebi bez stida povećali plate za dodatnih 10 posto!
U državi u kojoj se socijalna pomoć isplaćuje na rate, u kojoj bolesni čekaju mjesece za preglede, a borci i penzioneri žive ispod praga siromaštva, parlamentarni luksuz očigledno nema granica.
Prema riječima poslanika Milana Petrovića iz SDS-a, 83 zastupnika NSRS-a upravo su inkasirala povećanje od prosječnih 300 KM po osobi, što budžet RS na godišnjem nivou košta više od pola miliona maraka. Petrović je u parlamentu otvoreno pitao kolege da li im je stalo do naroda, pa predložio ono što bi u svakoj uređenoj državi bila moralna obaveza: "Zašto ne povećamo plate doktorima, borcima, asistentima za djecu s posebnim potrebama? Nama ne treba tih 10 posto."
Ali, šutnja je bila odgovor. Niko se od kolega nije odrekao "svojih" 300 KM. U zemlji gdje ogromna većina građana preživljava s 800 maraka ili manje, gdje se osnovne životne potrepštine skupljaju iz kontejnera, dodatni poslanički prihod je, izgleda, svetinja.
I dok su poslanici koji su u stalnom radnom odnosu već primali neto platu veću od 3.000 KM, a oni koji to nisu oko 2.000 KM, povećanje se pravda tišinom. Ne samo to – čak 27 zastupnika koji su istovremeno i predsjednici skupštinskih radnih tijela dobijaju dodatnih skoro 300 KM mjesečno, a mnogi od njih sjede i u upravnim odborima javnih institucija – gdje se dodatno nagrađuju.
S druge strane, građani RS doslovno žive na ivici gladi. Penzioneri koji su branili ovu zemlju ne mogu sebi priuštiti lijekove. Samohrane majke preživljavaju s djecom bez ikakve pomoći. U bolnicama nedostaje osnovnog materijala – zavoja, špriceva, a često i grijanja. Zaposleni u obrazovanju i zdravstvu već godinama čekaju sistemsku valorizaciju svog rada, dok im iz institucija poručuju: "Nema novca."
Ali kada treba osigurati komfor političke elite – novca ima. I bit će ga, sve dok šutnja naroda traje.
Jer, kako reče Petrović: “To je moglo da ide u bolnice. Moglo je djeci. Ali ne – otišlo je u naše džepove. I s tim smo saglasni”.
U zemlji apsurda, pristojan život ostaje luksuz za običnog čovjeka, a privilegija – rezervisana za političku kastu.
