NIJE SE HTIO VAKCINISATI, A SAD JE NA KISIKU: ‘RUGAO SAM SE KORONI, A SADA SAM JEDVA ŽIV’

Inače živim u Švicarskoj, ali sam prije tri sedmice došao u Hrvatsku kako bih pomogao punici i puncu s pripremom drva za zimu.

Pokupio sam koronu i imao sam nekoliko dana gadne simptome. Nisam ni slutio da će postati još gore, rekao je Dražen Posavec.

  • Strašno su me boljeli glava i leđa, a temperatura je neprestano išla do 39. Mislio sam da ću sve to nekako izgurati. A onda, u subotu, počeo sam teško disati. Stanje mi se tako brzo pogoršavalo da u trenutku kad je došla Hitna, jedva da sam uopće mogao više udahnuti. Uplašio sam se kao nikad. Iznenadila me ta brzina kojom sam od manjih problema s disanjem dogurao do potpunog gušenja – priznao je Dražen.

Naumila sam ga pitati je li bio vakcinisan, ali odlučila sam, ako mi kaže da nije, nema šanse da ga pitam hoće li se naknadno i je li mu žao što nije. Nakon ovakve kalvarije, svako zna šta je najbolje za njega. Ali, Dražen nije ni čekao na moja pitanja.

  • Nisam vakcinisan. Jednom riječju – tvrda glava. Imao sam šansu vakcinisati se u firmi u kojoj radim u Švicarskoj. Vakcinisalo se preko 90 posto zaposlenika. Samo smo ja i još nekoliko radnika bili ti skeptici koji nisu vjerovali ni u vakcinu ni u koronu. Štoviše, koroni smo se izrugivali. Govorio sam da je to jedna mala gripica. A gripu sam imao sto puta pa prema tome, nisam mislio da će ovo biti drugačije. O, kako sam se prevario. Tu sam se iz bolničkog kreveta raspitivao kada se mogu vakcinisati. Rekli su mi ništa prije aprila. Ali u aprilu sam prvi u redu – rekao je Dražen.

Trenutno prima velike količine lijekova radi teške upale pluća, ali kisik mu svakodnevno smanjuju jer mu je stanje sve bolje. Kada više ne bude ovisan o njemu, pustit će ga kući.

U OČIMA IM JE STRAH

Dr. Tomo Lucijanić, voditelj respiracijskog centra, prvo nas je odveo po odijela i maske bez kojih je ulaz na odjel nemoguć. U kombinaciji s dvadesetak stepeni koji su taj dan grijali Zagreb, momentalno smo se preznojili pod opremom u koju ne dopire ni dašak svježeg zraka. Provlačili smo se skučenim bolničkim hodnicima za doktorom Lucijanićem. S naše desne strane, nekoliko bolničkih soba ima staklo umjesto zidova. Svaki je krevet popunjen. Izbjegavam gledati bolesnike u lice, ali ne mogu ne čuti razgovor između jednoga od njih i sestre koja mu na lice namješta masku.

  • Tu sam ja, tu sam, u blizini, ne bojte se. Sada će vam biti bolje – govori sestra čovjeku koji je grčevito stišće za ruku. Nekako sam se usudila pogledati. Stariji čovjek. Neda joj da ode.
  • Ako ne budete mogli disati, pozvat ćete me. Sada se samo smirite – pažljivo će sestra.

Samo smo prošli. Ne znam je li ju pusti i nakon koliko. Ali lako ga je shvatiti. U cijeloj priči s Covidom, ta borba za udah, nemogućnost normalnog disanja i osjećaj da su ti pluća puna pijeska, vjerojatno je najjeziviji dio. Za većinu obična prehlada, ali za onih lošeg zdravlja pa i nekih dobrog zdravlja, ali loše sreće – borba za život, borba za ruku medicinske sestre koju ne želiš pustiti jer se luđački bojiš.I onda još nakon što vidiš agoniju i smrtni strah tih ljudi, liječnik koji nas vodi kaže: “Ovo je dio na kojem su pacijenti s blažom kliničkom slikom”.

TEŠKO JE KAD UMIRU MLADI

U KB Dubrava, od 63 hospitaliziranih na Covid odjelu, 13 pacijenata je na respiratoru. Jedna mlađa žena pored čijeg se kreveta zadržala, iako na respiratoru, pomicala je ruke i noge. Sestra Danijela odmah je objasnila situaciju.

  • Postoji više modaliteta kod ljudi koji su na respiratorima. Žena koja se pomakla ima nešto blaži modalitet od ostalih – rekla je sestra.

Smije se, iako je okružena smrću.Voli svoj posao, kaže, a najgori su dani iza nje.

  • Najgore je bilo u početku dok još ništa nismo znali o ovoj bolesti. Strah, panika, bespomoćnost, toliko ljudi odjednom kojima je loše, kapaciteti premali za sve, osoblje koje puca po šavovima. Punih 17 dana nisam otišla kući svojoj djeci. Ovdje sam se tuširala, spavala, jela, radila. Nakon kratke pauze, opet sam ostala punih 13 dana u bolnici bez da sam otišla kući. Sada kad su i druge bolnice preuzele dio pacijenata na sebe, puno je lakše – rekla je sestra Danijela.

Ipak, nazvati nečiju obitelj i priopćiti im najgore vijesti, na to se nikad, kaže, neće naviknuti.

  • Posebno je teško kada se radi o mlađim osobama. Ili kada bude cijela porodica hospitalizirana i onda im moramo reći da je neki njihov član umro. Pokušavamo biti strogo profesionalni, ali nekad je nemoguće da vas ne svladaju emocije. Često sam od kuće znao zvati u bolnicu da provjerim kako je neki od pacijenata – rekao je dr. Lucijanić.

Dodao je da je najmlađa osoba na Covid odjelu djevojka koja ima 24 godine te muškarac od 37 godina. Djevojka ima Downov sindrom, a mladić je bio potpuno zdrav. Preminule su im, kažu sestra Danijela i dr Lucijanić, osobe od 42 i 43 godine uslijed naglog pogoršanja bolesti.

  • Među hospitaliziranima je samo 20 posto vakcinisanih – kaže dr. Lucijanić, piše 24Sata.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE