Mogli su biti manji da su vlasti bile otvorene čuti i poneki savjet s terena, od onih koji imaju iskustvo i znanje. Minusi su mogli biti manji da najvažnije odluke nisu prepuštane na donošenje raznim savjetnicima.
Umjesto konkretnog djelovanja, uglavnom smo imali samo praznu priču.
Brojna upozorenja ozbiljnih privrednika kako nepoduzimanje mjera vodi propasti privrede, pogotovo realnog sektora, nije imao ko čuti. Ili samo niko nije želio čuti? Zato sada imamo početak ostvarenja crnih prognoza.
Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica izazvanih pandemijom neće pomoći, kako se to najavljivalo, više od 350.000 radnika. Do tolikog broja radnika neće stići očekivana ”direktna i konkretna pomoć entiteta”.(To je ona pomoć u iznosu 245 KM koja je naslovljena kao pomoć radnicima. Ili bi preciznija bila definicija da je to olakšanje konkretnim poslodavcima da isplate plaće?)Jasno je to iz sljedećih podataka. Dva su uvjeta da privrednici ostvare pravo na subvencije:
- da su izmirili obaveze za doprinose i porez na dohodak uz isplaćene plaće zaključno s februarom 2020. godine, i
- da imaju pad ostvarenog prometa 20% i više u odnosu na ostvareni promet u istom mjesecu 2019. godine
Oba uvjeta djeluju razumno. Ali u normalnoj ekonomiji i gdje vlast brine o privrednicima. U našoj zemlji, gdje je vlast na leđa poslodavaca stavila najviše tereta, poreza, doprinosa, taksi, fiskalnih i parafiskalnih nameta u Evropi samo naivni ili bezobrazni bi očekivali kako svi poslodavci uspijevaju izmiriti obaveze da napune budžete za potrošnju glomazne i nakaradne javne uprave. Ali da ne nagađamo – evo kako izgledaju podaci Porezne uprave:
- 71.507– broj poreznih obveznika koji su evidentisani i nalaze se u postupcima prinudne naplate duga sa stanjem na dan 31.3.2020. godine,
- 28.885 –broj poslovnih subjekata sa smanjenjem većim ili jednakim 20% u odnosu na april 2019. godine.
Dakle, mnogo je više subjekata koji imaju dugovanja, koji nisu uspjeli izmiriti obaveze, nego onih koji bilježe smanjenje prihoda za 20 posto. Ova kriza i ”korona-zakon” bi za desetke hiljada poslovnih subjekata mogao biti smrtna presuda. Ali domaći privrednici su žilavi i inovativni, pa imaju velike šanse da prežive. A vlasti s tim neće imati ništa.
Dalje ćemo o minusima. PDV je prva stavka kojom se bavimo. U aprilu, u odnosu na isti mjesec godinu ranije, na jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje uplaćeno je 156 miliona maraka manje. 156 miliona maraka manje PDV-a budžetima je ”samo” 17 posto sredstava kojih nema.
Kada država ne dobije 17%, to ugrubo znači da ni privreda ni građani nisu imali 83%. U ovom slučaju, to je skoro milijardu maraka. Vlast bi o tome morala voditi računa i morala bi mnogo više biti zabrinuta za sredstva privrede i građana kojih nema, a iz kojih se generiše PDV. Ali ne.Uvijek, pa tako i ovih dana, slušamo samo priču o minusima budžeta. Jer – budžet je sve što budžetlije zanima.
Nepunih 100 miliona maraka je federalni minus po osnovu direktnih poreza i doprinosa u prva četiri mjeseca 2020. godine. Manje je novca po svim osnovama i za sve fondove. Glavnina minusa nastala je u aprilu. Minusi su, ako je vjerovati upućenijim, daleko, daleko veći, ali o tome drugom prilikom.
Sada se držimo zvaničnih statistika. Vlasti ponovo govore o gubicima budžeta i fondova. Tim rupama se dno ne vidi, a vlast ih krpi zaduženjima. Ali ista vlast ne govori šta je pozadina nastanka minusa. Ili ne vidi da je privreda odavno potrebita i željna pomoći, a ne samo priče o njoj.
Manje poreza na dohodak, manje poreza na dobit, manje doprinosa fondovima znak su posustajanja i zaustavljanja privrede, poremećaja na tržištu, znak su težeg položaja poduzetnika i znak su da mnogi radnici ostaju bez posla. Federacija BiH već broji tridesetak hiljada onih koji su od radnika postali socijalni slučajevi.
Promet koji se bilježi fiskalnim uređajima u aprilu (u odnosu na april 2019) manji je za gotovo 1,5 milijardi maraka. To je pad od strašnih 37 posto.
I kantoni i općine izvještavaju o prihodovnim minusima. U nekim kantonima oni idu i preko trećine ukupnih prihoda. Na nivou općina stanje je još gore. Projekcije ne mirišu – nedostajat će stotine miliona za budžete općina, gradova i kantona.
Većina njih, čast izuzecima koji su reagovali promptno i liderski, gleda, ne kako da pomogne svojim privrednicima, već u više nivoe vlasti i moli za pomoć. Do sada je, nakon takvih pogleda i molbi, najčešće stizalo – razočarenje. Ali samo još prema gore mogu gledati.
Pad prihoda po svim osnovama neminovno je vodio i vodi do kolapsa budžeta. U prvom kvartalu budžet Federacije bilježi pad u iznosu više od 240 miliona maraka. Ali takav pad je let u odnosu na ono što stiže u drugom kvartalu.
Posljedično bi mogli biti ugroženi budžetski korisnici. Socijalni mir koji imamo postao bi buna i socijalni rat, ulice bi proključale, a to niko (je li niko?) ne želi. Zato se krenulo u zaduženja, rebalanse budžeta, pa potom u još zaduženja. Dosta je izvjesno – budžeti će se spasiti, barem kratkoročno. Ali zaduživat ćemo se još dugo, dugo.
Privatni sektor i građani će, još jednom, morati žrtvovati sebe, mnogo raditi, prešutjeti i otrpjeti kredite u stotinama miliona eura, pa i više, od kojih ništa neće imati, od kojih ni centa neće vidjeti, a koje će vraćati, sve da bi budžetski korisnici ostali u komforu na koji su odano naviknuti.
Radi – ko je naučio, kuka – ko je navikao.
S popuštanjem restriktivnih mjera kriznih štabova, a da nisu počale primjene ekonomskih mjera vlasti, poslodavci su počeli vraćati radnike na posao. Dokaz su zvanični podaci.
Više od 300 osoba dobilo je posao u posljednjih nekoliko dana (blizu 1% od broja onih koji su ostali bez posla). Otvaranjem ugostiteljstva, obdaništa i javnog prijevoza dodatno će rasti i broj zaposlenih.
Privrednici će se boriti kako su i naučili i, u većini slučajeva, sami tražiti rješenja za izlaze iz krize.
Ako ih i kada ih pronađu, vlast će biti spremna preuzeti zasluge. Ali mogli bi upasti u jamu koju su drugima kopali.
