Njegovu priču donosimo u emisiji ‘Ispuni mi želju’.
- Pogledajte na što sam spao – od socijalnog radnika do socijalnog slučaja – kaže Suvad na početku našeg razgovora.
Početak agresije zatiče ga u rodnom Višegradu kojeg napušta ulaskom zloglasnog Užičkog korpusa JNA u taj grad, nakon čega počinju stravični ratni zločini nad Bošnjacima. Sa njim polazi i brat, dok ostala dva brata ostaju sa majkom. Oni su kasnije ubijeni, dok se majka uspjela izvući iz Višegrada.
Za sudbinu braće saznao je deset godina nakon završetka agresije.
- 1998. godine otišao sam u Višegrad da upitam prijašnje prijatelje o sudbini braće. Tada je među nama izbila tuča. Uhapšen sam i odveden u Rogaticu, a potom vraćen u Sarajevu. Nakon toga tamo više nisam išao. Kosti braće nađene su u Žepi 2005. godine – opisuje Suvad tužnu životnu priču.
Dodaje da živi veoma teško zbog posljedica bolesti sa kojom se susreo, ali i teških materijalnih prilika.
- Najviše mi pomažu ljudi iz dijaspore, prijeratni školski drugovi. Od te pomoći platim struju. Posla u struci nema, razočaran sam, nije ni čudo što omladina odlazi. Trenutno živim u stanu ovdje u Hadžićima kupljenog novcem od prodaje porodične kuće. Majka je umrla 1999. godine. Prije rata sam završio višu školu, a 1997. godine stičem zvanje diplomiranog socijalnog radnika. 2012. godine sam preživio tešku operaciju mozga uslijed problema sa moždanom venom. Poslije toga se suočavam sa stalnim gubitkom pamćenja. Vjerujte da nisam bio sposoban pronaći kafić na kojem sam radio kao konobar na Ilidži pet godina. Ljudi mi prosto ne vjeruju. Meni je sada samo bitno da preživim, jedem i platim struju, više mi ništa ne treba – kaže nam Suvad.
(M. Imamović)
Video pogledajte OVDJE.
