OMERAGIĆ: HAPŠENJE MILOŠEVIĆA BEZ SJEĆANJA

Sletjeli su u Tuzlu. Milošević je bio bijesan što su sletjeli u Bosnu i Hercegovinu. Tužiteljica Del Ponte bilježi da Milošević nakon slijetanja helikoptera u Tuzlu nije želo izići i stupiti na tlo Bosne. Zatražio je od Curtisa da stavi rubac na zemlju, kako ne bi morao simbolično stupiti nogom na bosansko tlo. To je Britanca ponajviše šokiralo.

Piše Sead Omeragić / Stav.ba

Slabo učimo, a brzo zaboravljamo. Možda nam se zato ponavljaju historijske tragedije.

Balkanski kasapin, kako je Slobodana Miloševića imenovao čuveni američki novinar Chuck Sudetic, uhapšen je 1. aprila 2001., izveden iz svoje kuće u Užičkoj u 4 sata i 30 minuta i odvezen u crnom BMW-u sa zatamnjenim staklima kroz Beograd do Centralnog zatvora, piše Stav.ba.

Osim srpskih medija, malo ko se sjetio 23. godišnjice ovog u historiji važnog događaja, posebno za Bosnu i Hercegovinu.

Miloševićev kraj počeo je mnogo prije, u oktobru 2000, nakon nemira opozicije u Beogradu, ali dogovori o izručenju odvijali su se 31. marta 2001. godine sve do jutra.

Danas se različito komentira njegovo hapšenje, ali je činjenica da je kroz cijelu Srbiju od izbora u septembru 2000. godine izgovaran logo opozicijske grupe “Otpor” – Gotov je. Većina u Srbiji je jedva čekala da ga se oslobodi.

Danas, u Vučićevom režimu, Milošević je dobio drugi život.

Slao je svoje bajagi paravojne jedinice u Bosnu i Hercegovinu, gdje su pravili strašne zločine. Slao je municiju, oružje i svu logistiku zločincu Radovanu Karadžiću. Bio je pročitan od svijeta i tražen od Tribunala u Hagu.

Uoči hapšenja, advokat Toma Fila posjetio je Miloševića u njegovoj kući. Ondje je jedan Đinđićev čovjek donio tri dokumenta, nudeći mu garancije ako pristane na mirno hapšenje. Milošević je upitao Filu: “Hoće li ovo držati vodu?” Fila mu je odgovorio: “Naravno da hoće – jednu noć.”

Hapšenje je trebalo obaviti do šest sati ujutro, kada je bio rok da se Srbiji skinu sankcije i odobri ogromna i hitna finansijska pomoć za oporavak ekonomski ruinirane države. Prvo je u planu bila hitna milijarda i po dolara, a sljedeće dvije godine novih 13,5 milijardi je planirano biti odobreno na konferenciji u Štokholmu.

Ta je golema pomoć Srbiji prekinuta kada je Đinđić brutalno ubijen u atentatu Miloševićevih pristalica.

  • Bilo je očito da će on otići u Hag. Bez Miloševića Hag nije imao nikakvog smisla – prisjećao se Fila u intervju čuvenom britanskom novinaru Julianu Borgeru. U hapšenju Slobodana Miloševića ozbiljnu ulogu imao je i Milorad Ulemek Legija, a njegov dogovor o hapšenju vožda s pokojnim Zoranom Đinđićem tokom vožnje pustim ulicama Beograda, detaljno je istražio i opisao upravo Borger u svojoj izvrsnoj knjizi Krvnikov trag. Legija je kasnije osuđen na dugogodišnji zatvor.

Vijest da je Milošević uhapšen u Bosni i Hercegovini dočekana je sa skepsom, kao prvoaprilska šala. Trebalo je pola dana, te blijedi snimci njegovog slijetanja u Holandiji, da se to shvati ozbiljno.

Za Bosnu i Hercegovinu bio je najvažniji 28. juni 2001. godina, dan Miloševićevog izručenja Međunarodnom sud u Hagu. Bilo je to 12 godina od skupa na Gazimestanu, kada je na vrhuncu moći govorio pred više od milion ljudi. U Srbiji je to dočekano kao neka vrsta planirane osvete, premda su svi zaboravili da je izručenje organizirano u Beogradu.

Srbi zaboravljaju da im je štošta u datumima, pa i likvidacija Đinđića 12. marta, dan nakon godišnjice Miloševićeve smrti.

Istina je da je u Srbiji mnogima bilo preko glave njegove vladavine krcate zločinima uime “velike Srbije”. Danas se stvari vraćaju na početak s novim liderom Vučićem, tadašnjim ministrom informiranja. O Miloševiću se u tamošnjim medijima govori kao o pozitivcu, a malo je onih koji se mogu sjetiti šta je njegova politika krvi i tla uradila Bosni i Hercegovini i Kosovu.

U svojim memoarima Carla Del Ponte piše o susretu s Vladimirom Popovićem Bebom, bliskim prijateljem i saradnikom srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

  • Đinđić me 29. marta 2001. nazvao i rekao mi da mi šalje svog glavnog savjetnika koji mi donosi važnu poruku. Popović je stigao u hotel ‘Alexander Palace’ u Skoplju u ranim večernjim satima. Poruka je bila kratka i nadasve osjetljiva: Istraga o Miloševiću zbog korupcije i zloupotrebe moći otpočela je prije nekoliko sedmica, a istražni sudac već je zaključio da postoji dovoljno dokaza protiv njega i naredio da bude saslušan. ‘Milošević se nije odazvao pozivu”, rekao je Popović. “Bit će uhapšen… Sutra započinjemo operaciju hapšenja’ – poručio je Carli Del Ponteo.

Sekretar Tribunala Hans Holthuis odnio je optužnicu Tribunala u Beograd.

Proces Miloševićevog hapšenja i izručenja opisala je Florence Hartmann (Florans Artman) svojoj vrhunskoj knjizi Mir i kazna: Svi ministri u Vladi Đinđića glasali su za neodgodivo Miloševićevo izručenje. Đinđić obavještava Del Ponte: “Milošević kreće, hitno nam pošaljite nekoga da ga prati do Haga.”

Među onima koji su glasali za izručenje Miloševića u Hag bio je i ministar general Momčilo Perišić. Nakon toga je i njemu stigla osveta, pa mu se sudilo da je strani špijun.

U Beogradu se u vrijeme izručenja nalazio oficir Tribunala Kevin Curtis koji od marta 2001. godine istraživao hladnjaču koja je izronila iz Dunava sa 86 albanskih žrtava. Curtisa opisuje Julian Borger u djelu Krvnikov trag kao riđokosog, brkatog britanskog detektiva iz Shakespeareovog rodnog mjesta Stratford na rijeci Avon.

Kertis je o izručenju Miloševića zapisao: “U četvrtak 28. juna 2001. u 18 i 30 bio sam u zgradi Instituta bezbjednosti u Beogradu, iza koje su čekala tri helikoptera. Slobodan Milošević stigao je iz zatvora u furgonu. Nije se činilo da zna da kreće za Hag, jer je, čim je izašao iz furgona, počeo dizati ruke prema nebu i pitati upravitelja zatvora, koji ga je pratio, šta se događa. Upravitelj mu je odgovorio da odlazi u Hag. Milošević mu je odbrusio da ne priznaje Hag, da ga ne poštuje i da neće krenuti.”

Milošević je odbio uzeti papire. Popeli su se u helikopter i let je krenuo.

Kertis se sjeća da je tokom leta Milošević potpuno promijenio raspoloženje i počeo razgovarati s njim na engleskom.

Sletjeli su u Tuzlu. Milošević je bio bijesan što su sletjeli u Bosnu i Hercegovinu. Tužiteljica Del Ponte bilježi da Milošević nakon slijetanja helikoptera u Tuzlu nije želo izići i stupiti na tlo Bosne. Zatražio je od Curtisa da stavi rubac na zemlju, kako ne bi morao simbolično stupiti nogom na bosansko tlo. To je Britanca ponajviše šokiralo.

Tu ih je dočekala skupina američkih vojnika iz kontingenta NATO-a. U jednom trenutku Milošević je pokušao razgovarati s vojnicima, ali su to oni odbili. Cijela operacija uredno je i detaljno snimana.

Nakon 22 sata tog dana, upozoren da šuti, ukrcan je u ogromni vojni transportni avion C-130, u vlasništvu Britanske armije i odveden u Eindhoven, na manji aerodrom u blizini Roterdama.

  • Misija je završena – javili su kratko Carli Del Ponte u pola dva ujutro.

Pogledajte video OVDJE.

Miloševićevo prvo pojavljivanje pred Međunarodnim sudom u Hagu trajalo je samo 12 minuta. Del Ponte piše: “Sjećam se da mi u tom trenutku nikako nije polazilo za rukom povezati ‘balkanskog krvnika’ Miloševića sa slikom koju su o njemu stvorili mediji: Trbušast i nadut čovjek, koji je nespretnim i teškim koracima ušao u sudnicu.”

Da Bošnjaci ne zaborave: Glavna tužiteljica Del Ponte je u Hag dovukla čitav politički, policijski i vojni vrh Srbije i Republike srpske a sudije Tribunala su im presudile.

U procesu Slobodanu Miloševiću sudac je bio časni Richard May, kojeg će Milošević svojim postupcima dovoditi do bijesa. May se ubrzo razbolio od tumora na mozgu i umro.

Zanimljivo je da je supruga pokojnog Maya, Radmila, bila Miloševićeva zemljakinja, porijeklom iz komšiluka, iz Šumadije.

Na pitanje da se izjasni o krivnji, Milošević je izdeklamirao uobičajene fraze o nepriznavanju suda, smatrajući ga nezakonitim a optužnicu lažnom. U jednoj rečenici na srpskom jeziku je sirovo i više u očajanju dobacio: “Nabijem vas i ovaj sud na k….”

Florance Hartmann zapisala je najtačnije: “Bila je to pobjeda nad nekažnjivošću moćnih.”

Prvi put je priveden pravdi jedan vođa užasavajućeg i brutalnog režima, čije se žrtve i trideset godina poslije još iskopavaju i sahranjuju u Bosni i Hercegovini, ključnoj žrtvi njegovog zločinačkog velikodržavnog projekta.

Razmislite, šta bi bila Bosna i Hercegovina danas bez međunarodnog prava i pravde, i sudova u Hagu. S ovakvim pravosuđem, kojim vladaju potomci velikodržavnih kadrova s “relaksiranim” bošnjačkim kadrovima.

Niko od naroda koji su doživjeli najgore zločine nije doživio sudsku pravdu do trenutka presuda i međunarodne pravde za Bosnu i Hercegovinu. Valjda se znate osvrnuti oko sebe uz direktne prijenose zločina na televizijama. Upitajte se kako i zašto je ipak dobila pravdu ova Bosna i Hercegovina i njene, najveće bošnjačke žrtve.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

PREDSJEDNIK SRBA U SJEVERNOJ MAKEDONIJI GENOCID U SREBRENICI NAZVAO NEKROFILSKIM DIZNILENDOM

0
Krivičnu prijavu protiv predsjednika Demokratske partije Srba u Sjevernoj Makedoniji Ivana Stojiljkovića zbog negiranja genocida u Srebrenici podnijeli su Bošnjački demokratski savez (BDS) kao i Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) putem advokatice Edine Zećirović-Fazlagić.