OTKRIVENA POZADINA JEZIVOG OSMIJEHA SRBIJANSKOG KASAPINA NA FOTOGRAFIJI

Javnost je već mjesecima šokirana brutalnošću Veljka Belivuka i njegove grupe, a zbog traume koju je Velja doživio u detinjstvu, srbijanski novinari upitali su stručnjaka da li i na koje načine je to moglo uticati da postane zloglasna osoba koja je danas.

Veljko Belivuk danas važi za jednog od najbrutalnijih vođa kriminalne bande na našim prostorima, a trenutno se nalazi u pritvoru zbog sumnji da je učestvovao u mučenju i ubijanju ljudi, kao i da se bavio trgovinom narkoticima. U nedjelju je ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin pokazao nove fotografije monstruoznih zločina Belivukove grupe na kojima su se mogla vidjeti unakažena tijela. Na jednoj od fotografija je Belivuk koji s osmijehom na licu pozira pored muškarca kojeg su mučili – ministar je istakao da je isti taj muškarac kasnije ubijen. Ovi prizori, kao i sve prethodne informacije dostupne javnosti u vezi sa strašnim zločinima i brutalnostima za koje se Belivuk i njegova grupe sumnjiče, zgrozili su i šokirali ljude koji se pitaju kako neko može da bude toliko hladnokrvan. Dok su Belivukovi vojnici navodno povraćali u sudnici kada su suočeni s ovim fotografijama, svima je ostao urezan osmijeh Velje Nevolje koji, čini se, ne doživljava krv i nasilje kao nešto što treba osuditi i zaobići, piše Objektiv.

Postavlja se pitanje da li se ovakav tip ljudi tako “rađa” ili možda mogu da ih promijene određene nasilne traume iz ranog života, odnosno, djetinjstva. Već se pisalo o užasu koji je Belivuk kao devetogodišnjak doživio u sopstvenom domu, pa nije isključena mogućnost da je upravo ovaj događaj doveo do toga da postane ono što je danas.

Roditelje i baku mu raznijele bombe, on bio u sobi pored

Uviđaj u stanu, u kojem je Nebojša Belivuk, otac Veljka Belivuka, 13. februara 1995. godine aktivirao bombu i usmrtio sebe, svoju suprugu i taštu, ostavio je policajce koji su došli na lice mjesta u potpunom šoku. Prije nekog vremena je sada penzionisani policajac forenzičar Časlav Ristić, koji je bio na mjestu, rekao da je to do tada bio nezapamćeni masakr u Beogradu i prisjetio se da je Nebojša istovremeno aktivirao čak dvije ručne bombe.

Ilustracija
Ilustracija

Detonacija je bila toliko jaka da je izbila vrata iz štoka i dio zida, a tijelo oca Velje Nevolje je bilo prepolovljeno. Istražitelji su na osnovu položaja tijela poginulih rekonstruisali događaje i shvatili da je najvjerovatnije Nebojša riješio da izvrši samoubistvo, pa se zaputio u kupatilo s dvije ručne bombe u rukama. Supruga, Veljina majka, krenula je za njim, a za njom i njena majka. Nebojša je u tom trenutku aktivirao bombe i usmrtio i njih dvije.

Tokom uviđaja se saznalo da je u trenutku eksplozije u tom stanu, samo u drugoj prostoriji, bilo dvoje djece – tada devetogodišnji Veljko Belivuk i njegov rođak koji nisu bili fizički povrijeđeni, ali su im nesumnjivo ovi događaji ostavili psihičke posljedice u daljem životu.

Specijalista psihijatrije dr Aleksandra Bubera Ninić, otkrila je koje su psihičke posljedice nasilnih trauma iz djetinjstva, do čega mogu dovesti i kako se u te okvire uklapaju ubice koje ne pokazuju empatiju.

  • U psihologiji, psihijatriji, kriminologiji i sociologiji je odavno poznato da su određene vrste krivičnih djela mnogo češće kod osoba sa određenom strukturom i poremećajima ličnosti. I to ne svih poremećaja ličnosti, već onih koje svrstavamo u antisocijalne poremećaje ličnosti. Antisocijalni poremećaj ličnosti pored ostalih osobenosti, karakterišu: ‘nepoštovanje i kršenje prava drugih, egocentričnost, samopouzdanje koje se dobija iz moći ili zadovoljstva, nedostatak pro-socijalnih unutrašnjih standarda, nedostatak empatije i kajanja, nesposobnost za intimne odnose s ljudima i korištenje moći ili zastrašivanja za kontrolu drugih’. Ili prosto rečeno, to su ljudi koji će ‘gaziti preko leševa’ (ili čega god drugog), ne osvrćući se, samo da ostvare ono što žele, a naročito je bitno naglasiti i da uživaju u tome da prođu nekažnjeno – rekla je Bubera Ninić za Kurir.

Razlike između psihopata i sociopata

Postoje i kategorije “psihopata” i “sociopata” koje su možda više zastupljene u svakodnevnom govoru i medijima, ali one zapravo ne postoje kao dijagnostičke kategorije u okviru zvaničnih klasifikacija, što ne znači da ova dva konstrukta nisu korisna za istraživanje i za praksu. Iako i psihopate i sociopate imaju nedostatak empatije i osjećanja krivice i uživaju u tome što prolaze nekažnjeno, postoje neke razlike, objašnjava Bubera Ninić.

  • Psihopate zapravo i nemaju jasan uvid da to što rade nije moralno etički (a često i zakonski) prihvatljivo i stoga su proračunati, hladni i zastrašujuće efikasni u svojim namerama i izvršenju, i u stanju su da minuciozno skuju plan i da po njemu postupaju uvremenjeno (sposobni su da čekaju i godinama da se “sve kockice sklope kako treba” da bi ishod bio najbolji za njih i da se izvuku bez posljedica). Sociopate znaju šta je dozvoljeno i prihvatljivo, ali biraju da rade suprotno od toga, nisu toliko sračunati, veoma su impulsivni (zbog čega lošije prolaze nego psihopate), koji umiju da budu veoma šarmantni zavodljivi i zbog toga teže prepoznatljivi. Sociopate često nisu tako dobro uklopljene u društvo kao psihopate.

Da li nasilne traume mogu da oblikuju nekoga u ubicu bez empatije?

  • Što se tiče nasilnih trauma, one mogu, ali ne moraju oblikovati djecu u pravcu onih koji će zaključiti da samo najjači opstaju, da je svijet surovo mjesto i da jedino mogu ostvarivati svoje potrebe i želje tako što će oni “biti gornji”, te se u skladu sa tim i ponašati surovo i ne birajući sredstva izbjegavati da budu oni koji su gaženi, pa samim tim i gaziti sve pred sobom – objašnjava Bubera Ninić.

Ona dalje ističe da traumatizacija ostavlja “neizbrisiv trag u centralnom i autonomnom nervnom sistemu, kao i u tijelu”.

  • Pored toga što su ova djeca često zlostavljana, ona su i zanemarena u svim mogućim smislovima i što se tiče svog razvoja, obrazovanja i vaspitanja, često prepuštena samoj sebi (ili ulici, a kasnije vršnjačkim grupama koje ih prihvataju za razliku od njihove porodice u kojoj se često osjećaju poniženo i omraženo). Kada odrastanje djeteta prepustimo njemu samom, ulici i u kombinaciji sa nasiljem, bilo u porodici ili u okruženju, rezultat je često odrasla osoba koja savršeno umije da preživi, ali ne umije da živi u zajednici sa drugima, već samo da ih upotrebljava a zatim bez osvrtanja odbaci, ili zloupotrebljava – objasnila je ona.
  • Ovim također želim da naglasim i da, iako možemo razumeti zašto je neko izrastao u osobu kakvu je izrastao, to nije opravdanje za bilo koje ponašanje i svako mora biti odgovoran za svoje ponašanje i trpjeti posljedice koje uz njega idu – zaključila je Bubera Ninić.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE