Piše: Belma Zukić
Dvadesetšestogodišnja Taiba Dizdarević iz Stoca rukometom se počela baviti još u osnovnoj školi, od petog razreda.
Nastavnik tjelesnog odgoja, poslije moj trener Deniel Vojinović, već na prvom času dao nam je da igramo rukomet, vršio se upis u školu rukometa. Već tada mi je rekao da razmislim o upisu i da imam potencijala. Dolazim iz jedne sportske porodice. Mama je trenirala odbojku, a moj rahmetli otac je bio veliki sportista. Osim što je bio nogometaš i nogometni sudija, trenirao je i rukomet, te bio rukometni trener. Da se upišem u rukomet, podsticao me i moj brat Tarik, koji je rukometni golman, pa je odmah i mene taj sport zaintrigirao. Ljubav prema ovom sportu rodila se već nakon par treninga. Rukomet je, mislim, više dao meni nego ja njemu. Naučio me mnogim stvarima i vrijednostima kakve kroz život ne znam da li bih stekla i znala cijeniti, kaže Taiba.
Trenira je u veoma lošim uvjetima, ali nije razmišljala o odustajanju. Školska sala u Stocu ne ispunjava uvjete za odigravanje službenih utakmica, samo se mogu igrati turniri i prijateljske utakmice. Zaigrati na domaćoj utakmici, u svom gradu, bila je Taibina velika želja.
Uvijek sam imala jednu želju kao sportaš, a to je da svoje službene utakmice zaigram u svom gradu, a ne u drugom gradu, ili entitetu, balon-sali na Berkovićima. To je poražavajuće za bilo kojeg sportistu kad svoje domaće utakmice igra kao gost. Na Berkovićima smo uvijek bili lijepo dočekani, bilo je i publike, ali smo se ipak osjećali kao gosti, a ne kao domaćini, kaže Dizdarević.
Nakon gotovo 15 godina igranja u matičnom klubu, koji je nastupao u Prvoj ligi FBiH, za Taibu je došla i ponuda iz drugog kluba, ŽRK Goražde, koji nastupa u Premijer ligi BiH.
Odluku nisam lahko donijela, jer sam emotivno jako vezana za svoju porodicu, ali i za svoj, sada već bivši klub, ali mislim da je odluka bila dobra i da sam odabrala najbolje za sebe. Jako sam zadovoljna ovdje. Sredina je odlična, dosta se ulaže u sport i sport se ovdje dosta prati. Kada ulazite u ovaj grad, na ulazu vas dočeka velika tabla Grad rukometa. Vi već tu možete vidjeti da je ovo zaista jedna ozbiljna i zrela rukometna sredina, gdje je rukomet sport broj jedan. Moj klub se trenutno takmiči u Premijer ligi BiH, gdje zauzimamo osmo mjesto na tabeli. Cilj nam je izboriti peto mjesto. Svi smo istog mišljenja, a to je da ova pozicija na tabeli je nerealna slika onoga šta možemo kao kolektiv. Mislim da posjedujemo dobar igrački kadar, pod vodstvom naše trenerice Emine Mujagić, koja ima zavidnu igračku karijeru, kao i iskustvo”, govori ovaj sjajni srednji bek.
Prema njenom mišljenju, stanje u klubovima je loše. Kaže, iz godine u godinu nema nekih pomaka te tvrdi da Rukometni savez BiH to još više otežava.
Iz sezone u sezonu povećavaju se troškovi ligaških takmičenja i oni klubovi koji imaju dobru ekonomsku stabilnost, imaju tu sreću da i dalje nastupaju. Najmanji je akcenat na sportistima općenito, a mislim da smo mi najbolji ambasadori države. Što se tiče ženske A-reprezentacije, imala bih puno toga da kažem, ali moje riječi neće promijeniti dosadašnje stanje. Jednostavno, ovakvo stanje nekome odgovara, dok rukometašice ostaju uskraćene za najljepši osjećaj na svijetu, a to je da nosiš državni dres i s ponosom braniš boje istog. Nikada se neće naći odgovor na ovo pitanje, koje je zaista bolna tačka svih nas koji volimo ovaj sport.
S Taibom u OŽRK Iskra u Stocu trenirala je Darija Milanović koja sada igra za norveški Gjovik. Devetnaest joj je godina, a rukometom se počela baviti 2012. godine.
Ljubav je nastala u Univerzalnoj školi sporta na prvoj utakmici protiv Iskre iz Stoca, a kasnije smo ja i moja rodica Tamara, skupa s još nekoliko prijateljica, otišle pogledati trening koji je bio na sportskom stadionu pored dvorane i odlučile probati i vidjeti kako će nam ići. Tako da smo počele trenirati samo rukomet u OŽRK Iskra Stolac.
Darija je tu ostala gotovo osam godina, a onda je zaigrala za HŽRK Zrinjski iz Mostara te odigrala jednu polusezonu.
Polusezona za cijeli tim, nažalost, nije bila baš bajna. Voljela bih da sam postigla skupa s njima ono što je bilo zacrtano. Sezonu sam otvorila dobro. Neočekivano, iskreno, jer sam bila skroz nova u svemu ovome budući da su jače utakmice i jači je tempo igranja u Premijer ligi.
Polusezonu je završila kao prvi golgeter Zrinjskog na poziciji desnog beka, a onda je uslijedio put koji nije mogla u tom trenutku ni zamisliti. Darija je dobila poziv za Norvešku.
Sve se brzo odvilo tako da nisam bila svjesna ničega dok nisam sjela u avion. Bilo je teško oprostiti se od suigračica i trenera, a posebno od obitelji, budući da sam još mlada, a otišla sam na drugi kraj svijeta iz jako male sredine. Ovo je nešto što sam sanjala od prvih rukometnih koraka. Kada sam došla ovamo, nije bilo lako. Strani ljudi, strani jezik, drugačiji tempo igranja. Ali, opet, ljudi su jako velikodušni i pristupačni i nove suigračice čine sve što je u njihovoj moći da se prilagodim što prije i da se ne osjećam kao stranac ovdje i na tome sam im jako zahvalna.
Zasad Darija želi završiti polusezonu bez povreda i u što boljem svjetlu pokazati i sebe i ljude koji je podržavaju.
Taiba i Darija, sretno! Vi ste dokaz predanosti, upornosti, požrtvovanosti i da je na taj način, bez obzira na to iz koje sredine dolazili, uspjeh zagarantovan.
