PAD HRVATSKOGA NACIONALISTIČKOG POPULISTA NA ‘POPRAVNOM IZ RUSKOGA’

Svakome ko išta zna o vanjskoj politici bilo je jasno da će ovogodišnji NATO summit, koji se događa u kontekstu racionalnog iskazivanja što je to “nova stara” američka politika atlantizma i multilateralizma, što slijedi nakon sastanka skupine G7 i prethodi ženevskom susretu predsjednika Joa Bidena s ruskim autoritarnim vođom Vladimirom Putinom, te da će to biti jedan od naglasaka političke sezone. Biden je na početku svog mandata pokazao da je sve ono što je govorio u predizbornoj kampanji mislio vrlo ozbiljno.

Nakon što je ekonomski i epidemiološki konsolidirao Sjedinjene Države, pokrenuo naglašeno snažan ekonomski ciklus, nakon što je očito da će ostvariti svoj cilj o provakcinisanosti američkog stanovništva do 4. jula, Biden snažno budi multilateralnu političku scenu. Posvećen je savezništvu s Evropskom unijom i kao dobar saveznik čini i ustupke koji evropskim državama trebaju osigurati “lakši život”, kao što je strateški neugodno popuštanje Njemačkoj, odustajanjem od zahtjeva da Sjeverni tok II. ostane nedovršeni projekt.

Pritisak Rusije na Balkan

Ono što je fenomenalno za prostor koji obično nazivamo Zapadnim Balkanom, činjenica je da on nije izvan Bidenove “mape puta” potiskivanja ruskog utjecaja iz osjetljivih regija. Znali su Putinovi “spoljni momci”, na čelu sa Sergejom Lavrovom, da ih taj pritisak na Balkanu čeka, pa se zato pokreće sve, od destabilizacije NATO-vskog i euro-atlantskog identiteta Crne Gore, preko snažne potpore autoritarnom režimu Aleksandra Vučića, koji opstruira atlantizam, ali i zajedničku europsku vanjsku i sigurnosnu politiku, preko združenih rusko-bjelorusko-srpskih vojnih vježbi, pa do guranja Milorada Dodika (i, tek nešto manje vidljivo, njegovog posilnog, Dragana Čovića) u otpor međunarodnom utjecaju na BiH i imenovanju novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu.

Jedini ozbiljan šamar, što ga je Rusija dobila na Balkanu, bio je onaj sarajevski, koji su zatvaranjem svojih vrata pred Lavrovom, Putinovu “pristojnom” “diplomatskom” licu odvalili Šefik Džaferović i Željko Komšić, dvojica od trojice članova bosansko-hercegovačkog Predsjedništva.

Iako je odmah nakon preuzimanja dužnosti predsjednika Republike u Hrvatskoj, Zoran Milanović najavio da ne namjerava odlaziti na sjednice Evropskog vijeća, čak ni onda kad se na njima raspravlja o nacionalnoj sigurnosti, što je direktno u njegovim ovlastima (jer ne želi u Bruxellesu de facto predstavljati vladu RH), ali da će sigurno on voditi delegaciju na ovogodišnjem summitu NATO-a. Ta fokusiranost na NATO djelovala je kao najava o tome da Milanović ima nešto za reći o globalnim sigurnosnim izazovima, da možda razumije kontekst koji je nastao ulaskom Bidena u međunarodnu arenu, obnovom multilateralizma i strpljivim građenjem načelnoga savezništva koje treba zaustaviti negativne utjecaje, prije svega, nasilne Putinove Rusije, ali i sve izazovnije, prosperitetne i ambiciozne Kine, na euro-atlantski svijet. Naravno, svako optimistično očekivanje od kreatora politika, kakav je Milanović, dovodi do dubokog razočaranja.

Hrvatska bi morala biti izrazito zadovoljna time što su SAD najavile da se vraćaju na Balkan i da ne misle mirno gledati kako Rusija u Banja Luci stvara alternativnu ambasadu, jaču od one u Sarajevu, iako je formalno riječ o generalnom konzulatu, kako ideja o aerodromu u Trebinju, koji nema ekonomskog opravdanja, ali može biti strateški i vojno iskorišten (s ruskom neformalnom vojnom bazom, sličnom onoj u Nišu), što bi vitalno ugrozilo hrvatsku tanku litoralnu jadransku fasadu, kod Dubrovnika.

Vučja narav

I čini se da Vlada i premijer Andrej Plenković upravo tako razumiju ono što se događa. Međutim, Milanović, koji je nakon predsjedničkih izbora posve otvoreno počeo pokazivati svoju pravu vučju narav nacionalističkoga populističkog radikala, u Hrvatskoj najbližeg Gazpromovom štićeniku Miroslavu Škori, a i sam je opterećen time što je njega i porodicu, dok je bio izvan politike, kao pravnik bez pravosudnog ispita i isluženi političar bez izravnih brojeva telefona relevantnih političkih evropskih ili američkih aktera, koje bi mogao nazvati kad mu zatreba njihova pomoć, hranio hrvatski oligarh koji je vodio naftne poslove kao pokriće Rosneftu, ne razumije što to znači izgradnja čvrstog savezništva protiv daljnjeg prodora takvih kakav je njegov bivši hranitelj, na prostore u euro-atlantskoj interesnoj sferi.

Milanović je uvijek bio sitni politički kalkulant, bez osjećaja za globalnu politiku. Kad je kao premijer u Njemačkoj lobirao za to da vlada Angele Merkel ubrza proces ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora (Njemačka ga je ratificirala u igri živaca, na samom isteku predviđenog roka) na berlinskom je forumu optimistično govorio kako Hrvatska namjerava za svoj razvoj, kad postane članicom, obimno trošiti novac europskih poreznih obveznika, dakle, činiti ono prema čemu je u Njemačkoj bilo sve više zazora, a kad je Njemačka konačno ratificirala pristupni dokument, njegova je Vlada na brzinu u Saboru provela zakonsku izmjenu kojom je trebalo zaštititi visoke funkcionare jugoslavenske komunističke tajne službe, koji su organizirali egzekucije po Njemačkoj i pritom dali ubiti čovjeka koji je surađivao sa BND-om, piše Davor Gjenero za Avangarda.ba.

Naravno, dvojica “junaka” su na kraju završila u Münchenu na sudu, Hrvatska je u EU ušla izravno u “magareću klupu”, a njemačka kancelarka “nije mogla doći na svečanost pristupanja” u Zagreb, jer je “idući dan morala rano ustati”.

Milanović je, kao i većina aktera u hrvatskoj politici, koji imaju “popravni iz ruskog” fasciniran  ruskim gojencem (riječju “komunistički gojenac” Milanović označava premijera, koji je, kao ozbiljan bruxelleski đak, što razumije i europska i euroatlantska načela sušta suprotnost njegovoj avanturističkoj hajdučkoj politici) Draganom Čovićem, kojem tepa kao “prvaku euro-atlantizma” u Bosni i Hercegovini, iako ovaj petljajući s Dodikom, Vučićem, Lavrovom, Putinom i s tko zna skim još, zapravo sustavno dovodi u pitanje i europsku i euro-atlantsku perspektivu BiH (pristupanje NATO i EU). Milanović je, doduše, bio ozbiljno uvrijeđen kad je konstatirao da su na predsjedničkim izborima glasači HDZ-a BiH, na čelu s Čovićem, glasali za njegovu protukandidatkinju, pa ih je podsjetio da ona nije za njih napravila ni približno onoliko koliko je on učinio.

Milanovićeva politička strategija – primanje Dodika

Paradoksalno, Plenkovićev hrvatski HDZ nastoji, koliko to može, “sestrinsku stranku” u BiH držati pod kontrolom i spriječiti njene posebno radikalne ispade, a Milanović je na te ispade sustavno potiče. To što je svojevremeno u Zagrebu u “državničkom formatu” primio Milorada Dodika, pokazuje se, nije slučajno, nego je to dio njegove političke strategije.

Summit NATO-a, koji će biti zapamćen kao početak Bidenove ere euro-atlantskog savezništva, na kojem će zvijezda biti jedna jedina, fantastično pripremljeni, promišljeni i uspješni američki predsjednik, koji zapravo tek započinje mandat, naš polaznik “dopunske nastave” odlučio je pokušati pretvoriti u svoj show.

Naravno, jedino što je znao bio je ispad sa zahtjevom, koji kao da je pisan u Banja Luci, ili barem u Beogradu, u kojem se traži da se u završnoj rezoluciji Summita, koji se odnosi na BiH eksplicitno spomene Daytonski sporazum i koncept konstitutivnosti svih triju naroda. U protivnom, najavio je Milanović, Hrvatska će opstruirati zajedničku deklaraciju Summita, dakle, poslužiti se oruđem koje u institucijama zasnovanima na načelu suglasnosti (a to su i NATO i EU) redovito rabe zagovornici iliberalne demokracije i razni “ruski gojenci”.

Milanović, naravno, nije jedini ekscesni predsjednik neke države članice EU ili NATO-a. Miloš Zeman, stari “ponavljač iz ruskoga”, na primjer, daleko je prepoznatljiviji akter u niši euro-atlantske freak (čudačke, recimo to pristojno) politike.

Nemoguće je voditi multilateralnu organizaciju, politički savez zasnovan na konsenzusu, a ne znati moderirati i ublažavati sukobe, i pritom bar malo ne biti cinik. Najveći pristojni i konstruktivni cinizam što ga je glavni tajnik NATO Jens Stoltenberg mogao primijeniti u ovoj situaciji, bilo je odnositi se prema Milanoviću kao da se radio o ozbiljnom akteru i da je na stolu ozbiljan prijedlog. Svatko tko išta zna o hrvatskom državnom interesu i o tome kakva bi trebala biti racionalna hrvatska politika u odnosu na susjednu BiH, zna da je glavni hrvatski interes da BiH djeluje kao efikasna, funkcionalna, jedinstvena država, koja cijela spada u europski i euro-atlantski svijet. Taj zna i to da je Daytonski sporazum za Hrvatsku bolan kompromis, koji se dogodio zato što združenim snagama Armije RBiH i Hrvatske vojske (poslije zločina počinjenih poslije Oluje) nije dopušteno da poraze Mladićevu soldatesku, koja se raspadala, nakon što je slomljena njena ofenziva na Bihać i Zapadnu Bosnu.

Kompromisno rješenje

Hrvatski je državni interes da Bosna i Hercegovina funkcionira onako kako je u Washingtonskom sporazumu definirana Federacija, jer se tada mislilo da će se federaciji Bošnjaka i Hrvata nakon završetka rata pridružiti i Srbi. Dakle, takva bi Bosna bila bez entiteta, visoko decentralizirana, s ograničenim, ali efikasnim zajedničkim funkcijama, a kad je riječ o konstitutivnosti, ne bi se ”glodala izgrižena kost” odnosa među Hrvatima i Bošnjacima u Federaciji, nego bi se osigurali ravnopravnost i pravo na povratak svih u sve dijelove BiH.

Sve to, o čemu Milanović očito zna malo ili ništa, timu glavnog tajnika Stoltenberga savršeno je jasno. Zato je Milanović i dobio kompromisno rješenje. U deklaraciji će se spomenuti Dayton, ali ne i konstitutivnost sva tri naroda (konstitutivnost svih na području cijele BiH, Milanović, naravno, nije imao niti u primisli).

Iako se Milanović često zna bahatiti činjenicom da je neko vrijeme radio u Ministarstvu vanjskih poslova, pri čemu, naravno, prešućuje da je tamo dospio kao sin srednje rangiranog partijskoga aparatčika u Tuđmanovom pokretu i da nije ostao zapamćen po diplomatskim vještinama, pa govori o tome da onaj tko “draftira”, dakle, piše prijedlog neke odluke ili rješenja, na kraju pobjeđuje. Milanović, možda, Daytonski sporazum spomenut u završnom dokumentu NATO summita, kojim počinje Bidenova era, smatra svojim uspjehom, ali za interese Hrvatske (naravno, i BiH) to sigurno nije uspjeh. Unatoč trudu ostat će posve nezapažen na Summitu na kojem će zvijezda biti Biden i na kojem će se raspravljati o Bidenovoj projekciji politika sigurnosti i očuvanja euro-atlantskog prostora.

Milanović, u svom stalnom ratu protiv euro-atlantski usmjerene hrvatske Vlade, cinično je konstatirao da nitko neće primijetiti da u Bruxellesu neće biti hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, čije je odbijanje sudjelovanja u delegaciji, koju vodi Milanović, sasvim sigurno i pokušaj redukcije štete što je ovaj radi euro-atlantskom identitetu Hrvatske. Međutim, malo tko će primijetiti da je i Milanović bio u Bruxellesu i da je dramatično pao na “popravnom iz ruskog”, piše Avangarda.ba.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

POLICAJCI OBUČAVALI SRBIJANSKOG KASAPINA: OVO SU METODE KOMUNIKACIJE TAJNIH SLUŽBI, A...

0
Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću pomagao je neko veoma stručan, znali su kako da se ponašaju i planiraju složene operacije i u to smo se uvjerili na snimku u kom su se dogovarali o likvidaciji Lazara Vukićevića, kaže Boža Spasić, bivši operativac Državne bezbjednosti.