Piše: Edina Bakić
O tim temama razgovarali smo danas u emisiji „Dobar dan BiH“ s najvećim stručnjakom u oblasti teorije krivičnog prava, u našoj zemlji, profesorom doktorom Borislavom Petrovićem.
Odmah na početku gostovanaj pitali smo ga, šta je zapravo svrha sankcionisanja onih koji su na jedan ili drugi način u sukobu sa zakonom?
- Svrha se odnosi na one koji su učinili kaznena djela da ih uvede u fazu preispitanja, i da ih upozori da se kriminal ne isplati. To je prevencija nekima koji razmišljaju da se upuste u kriminalnu zonu – pojašnjava Petrović.
Na pitanje, koliko sankcija u našoj zemlji odgovara tim zadacima, odgovara:
- Kada bismo fokusirali na to ne znam da li se kod nas postiže taj efekat ili ne. Kada bi mjerili broj krivičnih djela prema onome što govorimo, reklo bi se da se ta svrha ne postiže. Nijedna država i društvo ne toleriraju kriminal.
Nerijetko čujemo da su ljudi koji počine krivična djela odranije poznati pravosudnim institucijama i policijskim agencijama.
- Sada kada govorimo o povratnicima kriminalu, imamo različite uzroke zašto se vraćaju u kriminalne zone. Imamo imovinski kriminal, gdje kradu da bi došli do novca. To su neki sitni kriminalci, ako uopće postoje. Imamo i profesionalne kriminalce kojima je opsesija kriminal, njih također vodi novac. Ima i onih ljudi koji zbog psihičkih poremećaja, droga, alkohola vraćaju se kriminalu – dodaje profesor.
Znamo i za relativno skori primjer Edina Gačića. On je svoju kaznu odlužio, a nakon izlaska iz zatvora počinio je još teža krivična djela, ubio pripadnika Federalne uprave policije, majku, komšiju… Na pitanje, o čemu nam to govori, kakvi ljudi izlaze iz kazneno-popravnih zavoda, koliko su ti zavodi zapravo popravni, profesor odgovara.
- Vidite kroz ta dva slučaja koje ste nabrojali, njih nema puno ali su posljedice kardinalne. Imate ljude koji su nepopravljivi, mi kad smo studirali pravo spominjali smo teoriju koja glasi: „rođeni kriminalac“, i neki ljudi se rode takvi. Imamo ljude koji su nepopravljivi, i imaju svoje fiks ideje, takvih nema puno ali njihove posljedice su katostrofalne. Kod takvih ljudi ne bih uopće gledao da li je zakazao sistem ili ne.
Prokomentirao je i to da li takvi ljudi trebaju biti pušteni na slobodu.
- Ja sam za takve za doživotni zatvor. Nije džaba ni to da u Americi izriču nerijetko doživotne kazne. Ne znam kako bi to bilo kod nas, ali mislim da je to najkraće i najbolje rješenje, takvi ljudi ne znaju da se ponašaju kao normalne persone – navodi Petrović.
Pitali smo ga može li se načinom resocijalizacije smatrati rad za opće dobro?
- Mislim da može, te mjere i sankcije imaju svoje mjere. Visina kazne za neke kriminalce možda ne znači ništa, ali ima to svoje. Sankcija rad za opće dobro je kod nas na Balkanu relativno nova, ali s obzirom na to da se tu radi o osobama kojima prijeti manja kazna, ima smisla da neko ko je osuđen na godinu zatvora ne ide u zatvor. Rad za opće dobro na slobodi sigurno ima efekta.
Nedavno su iz Unsko-sanskog kantona obavijestili građane da će uvesti praksu služenja kazne radom za opće dobro i tako postati primjer drugima. Istina, takve vrste sankcija su kod nas gotovo nepoznate.
- Znate kada uzmete Federaciju BiH u obzir, mi imamo 10 kantona ili ministarstava pravde, dosta je to posla. Otkup kazne ne može da uradi svako, samo onaj ko ima novca. Neko ko radi u javnom interesu rad za opće dobro je važan, jer radi neki posao i izdržava svoju sankciju, zapravo plaća grijehe koje je počinio. Na tome treba raditi da se što više to koristi.
- U Federaciji BiH se za godinu izrekne kazni oko 3 . 000 za opće dobro. Nekoliko hiljada ljud čeka na izdržavanje kazne, ali Zakon krivični je propisao i to da Sud kada presudi da bi mu mogao presuditi za opće dobro, opet nailazi na probleme. Ipak, bez dobrovoljnosti bilo koga od tih što čekaju izdržavanje kazni opće dobro ne može se desiti bez njegove dobre volje. Trebaju se ispuniti faktori dobre volje i poslodavac gdje će izdržavati svoju kaznu, a onda je i tu Centar za socijalni rad – pojasnio je profesor.
Pogledajte video OVDJE.
