Sandra boluje od cistične fibroze, a nakon transplantacije pluća, tačnije od 2014. godine, osvaja najviši vrh Tupižnice akcijom “U čast mog donora”.
Sve je krenulo godinu dana nakon transplantacije pluća. Sandra, koja je zaljubljenik u prirodu, student turizmologije, 2014. godine krenula je sa prijateljima da osvoji Tupižnicu, a glavni cilj ove planinarske akcije koja se ponavlja svake godine u septembru je podizanje svijesti o značaju doniranja organa. Ove godine ona je ovaj planinarski poduhvat izvela po sedmi put.
- U početku ni ja nisam puno željela da govorim na tu temu. Ali onda sam shvatila koliko je značajno da se o zavještanju organa govori javno, koliko je to preko potrebno ljudima koji čekaju na operaciju. Naročito je važno jer Srbija nije članica “Evrotransplanta”. Riječ je o grupi osam zemalja koje razmjenjuju organe kada je neophodna transplantacija. Do 2017. godine su naše pacijente koji su bili u jako kritičnom stanju primali i obavljali transplantacije, ali od tada više ne dozvoljavaju – nastavlja naša sagovornica.
Sandra od rođenja boluje od cistične fibroze, a prvu operaciju imala je već treći dan od rođenja. Život joj je bio okupiran inhalacijama koje su osnovna terapija, a najveći problemi javili su se kada je krenula na fakultet.
- Poćela sam sve više i češće da gubim vazduh. Ranije sam imala dvije do tri inhalacije dnevno, a kasnije do šest. Onda sam 2012. godine počela da gubim i svijest, što je značilo da je bolest uzela maha. I pored najjače doze kiseonika, nisam mogla da dišem. Dvije godine kasnije sam od jula do septembra provela u bolnici na Institutu za majku i dijete, kada sam dobila alergiju na lijek koji sam koristila od 2001. godine. S obzirom na to da nisam imala vazduha, prebačena sam na intenzivnu njegu. Tada sam znala da je kraj jako blizu – prisjeća se teških trenutaka Sandra.
Kako objašnjava Sandra, ljekari su tada počeli da joj daju morfijum, s obzirom na to da je imala stanja kada je počinjala da se gubi i halucinira. Doktori su polako krenuli da je uvode u komu kako bi joj olakšali smrt, piše Blic.
- Znala sam da me čeka smrt ili transplantacija pluća. Tada sam počela da se zabavljam sa dečkom s kojim sam i danas u vezi, pa sam razmišljala o njemu, o mami i kako nismo ni stigle da isplaniramo moju sahranu, što sam joj i kazala, o tome da imam samo 21 godinu i da toliko toga nisam uspjela da uradim i proživim. Sve se tada brzo dešavalo. Htjela sam da se oprostim sa roditeljima, nisam željela da napustim ovaj svijet bez pozdrava – priča Sandra.
Sandrini roditelji su se prijavili da budu živi donori. I dok su u bolnici čekali da ih uvedu u operacionu salu, stigle su sjajne vijesti da su nađena pluća koja odgovaraju Sandri.
- Imala sam sreće i da se pronađe donor i da transplantacija protekne u najboljem redu. I danas, poslije sedam godina od operacije, život mi se promijenio iz korijena. Zahvalna sam na svakom novom danu, i naučila sam da treba da cijenimo sve i budemo srećni zbog sitnica. Ništa nije važnije od zdravlja, a to, nažalost, svi shvatimo kada smo bolesni. Zato i želim da pričam o važnosti zavještanja organa i vidim da ima uspjeha jer svake godine sve veći broj ljudi dolazi na uspon na Tupižnicu. Tu imaju priliku da čuju razne druge priče od ljudi koji su imali neki organ transplantiran, i mnogo njih koji su ranije tvrdili da ne vjeruju u institucije, što im je bio glavni razlog da se odluče da ne budu donori organa, sada mijenjaju mišljenje. Vjerujem da će se u budućnosti dosta više govoriti na ovu temu i da će Srbija imati više mogućnosti jer ljudima to život znači – kaže Živkovićeva.
- Sada se osjećam dobro. U posljednje vrijeme imam neki manji problem sa sinusima i prije dva dana sam, poslije šest godina, ponovo morala da se inhaliram. Kada sam ugledala aparat za inhalaciju, obuzela me neka nostalgija, vratila su mi sjećanja na dane u bolnici i borbu sa bolešću. Ne predajem se i trudim da svaki dan proživim kao da je posljednji – nastavlja sagovornica.
Sandra je nedavno na jednom konkursu dobila sredstva koja će iskoristiti za obnovu kuće u očevom rodnom selu Bučje kod Knjaževca, gdje ima u planu da razvija seoski turizam. Sandra je pokrenula pohod na Tupižnicu “In honor of my donor”, a takođe se organizuje i “Tijanin uspon” na Divčibare u čast njene drugarice koja je u borbi sa istom bolešću preminula nakon transplantacije.
Lijek “kaftrio” nudi poboljšanje
Sandra naglašava da postoji lijek “kaftrio” koji je odobren u Evropi i koji pacijentima nudi poboljšanje u smislu da se osećaju kao da imaju transplantirana pluća.
- Lijek je jako dobar, ali na godišnjem nivou košta 300.000 dolara. Od cistične fibroze stradaju i svi drugi organi, to je neizlječiva bolest kod koje kada uzme maha jedino transplantacija pomaže da ostanete u životu. Ovaj lijek je pravo čudo jer se pacijenti osjećaju kao da su izliječeni – kaže sagovornica.
