POLITIKA IM JE PRESUDILA U PROŠLOSTI, POLITIKA IM I DANAS SUDI

Povodom ove inicijative magazin Stav obratio se uglednim historičarima i intelektualcima koji su se u svojim izjavama osvrnuli ne samo na propalu inicijativu već i na pitanje ko je pozvan da predlaže izmjene naziva ulica, da li je to uopće potrebno i kako riješiti problem s nazivima koji je polarizirao javnost.

Šef tročlanog Kluba zastupnika Socijaldemokratske partije BiH u Skupštini Kantona Sarajevo Igor Stojanović pokrenuo je 16. juna inicijativu za promjenu naziva ulica koje, mišljenja su iz ove stranke, nose ime po ličnostima povezanim s fašističkim režimom, piše Hamza Ridžal za stav.ba.

Riječ je o Mustafi Busuladžiću, intelektualcu koji je navodno podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Jevreja; Asafu Serdareviću, jednom od osnivača organizacije “Mladi muslimani”, jer se priključio jedinici Muhameda ef. Pandže, a partizani su ga uhapsili i strijeljali u Vitezu 1944. godine; Muhamed-efendiji Pandži, “zagovorniku osnivanja SS Handžar divizije”; reisu Fehimu Spahi, reisul-ulemi u vrijeme NDH; Sulejmanu Pačarizu Hodži, pukovniku Hrvatskih oružanih snaga; Huseinu Đozi, imamu 28. regimente Handžar divizije (nakon rata, osuđen je na pet godina zatvora i na gubitak građanskih prava, a onda je rehabilitiran, pa je bio i Titov prevodilac za arapski jezik); Osman-efendiji Rastoderu, koji je bio optužen za masakre nad civilima; Aliji Nametku jer je (nekoliko mjeseci) bio direktor Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH i Enveru Čolakoviću jer je bio ataše za kulturu u Mađarskoj u vrijeme NDH.

I pokraj šturih obrazloženja, iz kojih se malo šta moglo saznati o eventualnom stvarnom krimenu pobrojanih ličnosti, inicijativu da se u paketu ukinu imena ulica podržali su Naša stranka (NS), Demokratska fronta (DF), Savez za bolju budućnost (SBB) i pojedini samostalni zastupnici. Suzdržani su bili zastupnici Stranke demokratske akcije (SDA) i Naroda i pravde (NiP). Prijedlog SDP-a nije dobio dovoljan broj glasova.

Povodom ove inicijative magazin Stav obratio se uglednim historičarima i intelektualcima koji su se u svojim izjavama osvrnuli ne samo na propalu inicijativu već i na pitanje ko je pozvan da predlaže izmjene naziva ulica, da li je to uopće potrebno i kako riješiti problem s nazivima koji je polarizirao javnost.

Dr. Muhamed Nametak: Gospodari antifašizma

Fašizam i antifašizam – dvije riječi koje se u posljednje vrijeme u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini tako mnogo koriste da se izgubilo njihovo pravo značenje. Pa ipak niko ne može poreći da ove dvije riječi imaju u sebi veliku snagu. Čitava jedna generacija u socijalističkoj Jugoslaviji odrasla je i podizana na antifašističkoj tradiciji iz Drugog svjetskog rata. Međutim, ta generacija nije odgojena samo na toj tradiciji, ona je odgojena da bude i vrhovni arbitar toga šta su fašizam i antifašizam.

Pa, ipak, mnogi fašizam tumače na pogrešan način, a samim time i antifašizam razumijevaju potpuno pogrešno. U proteklih nekoliko dana uvjerili smo se s koliko neznanja kojekakvi novinari i političari lokalnog značaja koriste ove termine neselektivno do te mjere da je sve skupa poprimilo i pomalo komičan karakter. Sve što se izdešavalo postavlja mnogo pitanja o karakteru ovog društva, političkim odnosima, ali prije svega o sistemu vrijednosti koji je dominantan u društvu.

Povod ovom pisanju upravo jeste to etiketiranje osoba – koje provode polupismeni novinari i politikanti – koje su u prošlosti bile na najbrutalniji način kažnjavane zbog svojih političkih, vjerskih i društvenih uvjerenja, a koji su ovom društvu dali kulturna djela trajne vrijednosti. Uvjeren sam da većina od onih koji su tako olahko koristili tu tešku terminologiju nisu niti jedno historiografsko ili sociološko djelo pročitali o prirodi i značenju fašizma. Fašizam je, zapravo, izuzetno teško objasniti u jednoj rečenici, zato što on ne postoji kao jedinstven pokret. Britanski historičar Kevin Passmore primjećuje da je fašizam “set ideologija ili postupaka koji želi da postavi naciju, definiranu u isključivim biološkim, kulturnim i historijskim okvirima, iznad svih drugih objekata lojalnosti, i da stvori mobiliziranu nacionalnu zajednicu”. Iz ovakve definicije jasno je da je fašizam pojava unija manjih cjelina, a ne iskristalizirana ideologija.

On je nastao na razvalinama Prvog svjetskog rata, kao protuteža ideologijama koje su prevazilazile nacionalne granice i težio je obnovi nacionalne države, bez obzira na cijenu. Fašizam je, dakle, prije svega, konzervativna, nacionalistička, ali i reakcionarna ideologija. Njegovo samo postojanje vezano je za jasno definiranu nacionalnu svijest kod određene skupine. Fašizam nije postojao i ne može postojati ondje gdje nema konzervativnog ultranacionalizma. Šta nam to govori u kontekstu problema etiketiranja bošnjačkih velikana fašistima? Apsolutno je nemoguće povezati fašizam s Bošnjacima, s posljednjim narodom u Evropi koji je prigrlio nacionalnu ideologiju. Svima koji se bave historijom i politikom poznato je da su kroz političke pokrete početkom 20. stoljeća, pa i poslije, Bošnjaci kao narod uvijek pretpostavljali vjersku pripadnost onoj nacionalnoj.

Od pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju (1899–1909) pa do vraćanja sjedišta Rijaseta iz Beograda u Sarajevu pitanje očuvanja vjerskog identiteta i autonomije bilo je jedno od centralnih pitanja bošnjačke politike. Ne postoji, koliko mi je poznato, niti jedno pisano djelo napisano od bošnjačke ruke da se u njoj zalaže za bilo šta što ima veze s fašizmom. Svi bošnjački velikani, koji su bestidno i prizemno etiketirani kao fašisti i kolaboratori fašista, bili su ljudi kojima je upravo taj osjećaj pripadnosti vjerskoj zajednici bio centralni dio modus operandija. To je vidljivo iz onoga što su pisali i radili.

Sljedeće pitanje koje se nameće jeste za koji sistem vrijednosti se zalažu pojedinci i stranke iz (nazovi) lijevog spektra. Potpuno je nejasno kako nekom može biti problematičan Mustafa Busuladžić, a da mu u isto vrijeme nije problematičan Ivo Andrić, za kojeg je njemački historičar Michael Martens utvrdio da je još krajem 1941. godine simpatizirao četnike Draže Mihailovića.

Kad smo već kod Draže, ne mogu a da ne spomenem i slučaj izvještaja State Departmenta, koji su pojedinci iskoristili kao sredstvo obračuna s neistomišljenicima, etiketirajući ih zbog podrške Busuladžiću antisemitima, pa im čak proričući i kraj političke karijere zbog toga. Ne znam da li je poznato tim kritičarima da je američki predsjednik Hari Truman 1948. posthumno odlikovao nikog drugog nego Dražu Mihailovića. Postavljam im pitanje: Da li će shodno toj poniznosti i dodvoravanju Amerikancima tražiti i rehabilitaciju Draže Mihailovića? Nije od interesa to što su Dražini četnici pobili hiljade podrinjskih Bošnjaka, on je, ipak, dobio američko odlikovanje.

Također, važno je pitanje šta je antifašizam u našoj prošlosti. Posmatrajući reakcije protagonista, stječe se dojam da antifašistom u bosanskoj povijesti može biti samo pripadnik partizanskog pokreta i član KPJ. Nije tu ni važna činjenica da su hiljade četnika pred sam kraj Drugog svjetskog rata promijenili uniforme i četničku šajkaču zamijenili partizanskom petokrakom. I takvi su punopravni antifašisti. Međutim, antifašistima izgleda ne mogu biti potpisnici rezolucija iz 1941. godine kojima se tražilo zaustavljanje ustaških zločina.

Antifašista ne može biti ni reis Fehim Spaho, koji se zalagao da se ne kazni petnaest sarajevskih mladića koji su optuženi da su bili skojevci, i koji je odbio da prihvati novi statut Islamske zajednice, kojim bi postao reis Nezavisne Države Hrvatske, o čemu u svojoj knjizi pišu Husejin Smajić i Mustafa Spahić. Ovi i slični potezi ne samo da nisu ispravno valorizirani nego su omalovažavani i nipodaštavani, što je bio naročit zadatak knjige Parergon Derviša Sušića, ali i današnjih “antifašista”, za koje antifašizam van partizanskog pokreta ne postoji.

Na kraju, posljednje pitanje koje se nameće iz čitave ove priče jeste: Zašto se u ovom trenutku odlučilo pristupiti jednom ovakvom pokušaju zatiranja bošnjačke historije? Rekao bih da svi pokušaji da se u Sarajevu uništi ono tradicionalno bošnjačko i muslimansko imaju dugu historiju i da je ovaj slučaj zapravo politika kontinuiteta uništavanja bošnjačkog karaktera i historije Sarajeva, od rušenja Baščaršije nakon Drugog svjetskog rata do napada na bošnjačke kulturne djelatnike.

Po principu glasne manjine, tako često korištene u historiji, zagovornici antibošnjačkih ideologija atakuju već niz godina na ovaj grad pokušavajući ga uništiti iznutra, ciljajući pritom, između ostalog, i na njegovu historiju. Oni s malo boljim pamćenjem sjetit će se koliko se podigla galama kada je prošle godine pokrenuta inicijativa da se Danom osnivanja Sarajeva proglasi 1. februar 1462. godine. Tadašnji kritičari najviše su se prepali da bi taj dan mogao postati konkurencija 6. aprilu kao Danu grada, a zapravo im je cilj bio da prikažu da sve u Sarajevu što vrijedi potječe iz vremena nakon 6. aprila 1945. godine. To nije bio napad samo na 1. februar nego na historiju grada prije komunističke vlasti.

Čudno je da se u Sarajevu, jednom od rijetkih gradova bivše socijalističke Jugoslavije koji nije uništio spomenike iz svoje komunističke prošlosti, ovako bijesno juriša upravo na onaj sistem vrijednosti koji je prihvatio svoju komunističku prošlost. Svidjelo se to nekom ili ne, ali činjenica ja da je promjenom državno-pravnog sistema 1992. godine prvi put došao na vlast sistem koji nije izbrisao iz javnog prostora prethodni sistem vrijednosti. Dovoljno je prošetati Sarajevom i uvjeriti se u to. Svjesni smo da, koliko god pružali ruku, nećemo dobiti iskren odnos s druge strane. Ništa ih ne opisuje bolje od američke popularne izreke Haters gonna hate.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.