Loše žive
Svakoga od njih je, tvrdi Zukić-Komarica, lično obišla.
- Radi se o ljudima koji žive vrlo loše. Uglavnom je riječ o socijalnim slučajevima druge kategorije i onima koji nisu dobili stambene jedinice u mjestima povratka – kaže ona.
Zukić-Komarica ističe i da postoje slučajevi, poput onog u Živinicama, da su još poslije rata napravljene kuće u kojima su živjele izbjeglice iz istočne Bosne, koje su se kasnije vratile na svoje ili otišle dalje.
- U njihove privremene domove došli su da žive drugi socijalni slučajevi – pojašnjava Zukić-Komarica.
Ističe da se o stanarima kolektivnih centara brinu nadležna entitetska ministarstva, a da se država kreditno zadužila i preuzela odgovornost da riješi njihova stambena pitanja i egzistenciju.
- Postoji i Kolektivni centar kod Srebrenika, koji će uskoro biti zatvoren. Ali, budimo iskreni, ima ljudi koji žive u šupama. Poražavajuće je da ih, prema posljednjim podacima, još oko 5.000 živi u centrima – zaključuje ona.
Ipak, potpunije podatke o tačnom broju ljudi koji žive u kolektivnim centrima na području Federacije BiH i Republike Srpske, napominje Zukić-Komarica, imaju nadležno federalno ministarstvo i Sekretarijat za izbjeglice i migracije RS. Prema informacijama iz Sekretarijata za raseljena lica i migracije RS, na području ovog entiteta postoji pet kolektivnih naselja.
U Federaciji BiH, navode iz Ministarstva raseljenih osoba, postoje još 93 kolektivna smještaja.
- Tu je smješteno oko 1.500 porodica, odnosno 4.600 osoba. Među njima su i oni koji su bez stambenog smještaja, lošeg su zdravlja, niskih primana, odnosno osobe bez ikakvog primanja, a koje nisu mogle osigurati stambeno pitanje na drugi način – pojašnjavaju iz Ministarstva.
135 porodica
- I to u Bosanskoj Gradišci, Zvorniku, Trebinju, Višegradu i Doboju, u kojima je smješteno 135 porodica. U toku je realizacija projekta CEB2, koji ima za cilj zatvaranje centara. Riječ je o najhumanijem projektu, koji će zbrinuti najugroženije kategorije – kažu iz Sekretarijata.
Porodice ne žele povratak
Osim ljudi koji su prinuđeni živjeti u kolektivnim centrima, postoje i oni koji centre ne žele napustiti.
- Neke porodice ne žele se vratiti u mjesto povratka, pa im se prave zgrade socijalnog stanovanja gdje mogu živjeti do određenog roka s minimalnim plaćanjima – pojašnjava Zukić-Komarica.
