Primijetila je to njegova supruga, koja je bila mudra i karakterna, pa je istog trenutka tražila od muža da je pusti i razvede.
Muž ju je zamolio da odustane od svoje odluke i pitao je za razlog traženja razvoda, a ona mu je odgovorila: ”Ti nisi plemenit ni karakteran i ne želim s tobom imati djecu, pa da od njih doživim ovakvu uvredu i poniženje kakvo si ti priredio svojoj majci.”
Nakon što se razvela od njega, Allah joj je podario dobrog i plemenitog muža koji je bio dobročinitelj i njoj i svojoj majci.
Od tada je prošlo mnogo godina i ona je rodila djecu sa drugim mužem.
Jednoga dana putovala je sa karavanom jašući na svojoj devi. Na devi je bila nosiljka za žene koju su pridržavali njezini sinovi i čuvali je da ne spadne.
Na putu su sreli drugu karavanu u kojoj je bio i jedan starac koji je, zbog starosti i iznemoglosti, sve više zaostajao iza karavane, a nije imao nikoga da se brine o njemu.
Ugledavši ga, žena je rekla svojim sinovima: ”Idite i dovedite mi onog čovjeka.”
Kad su došli sa njim, ona je prepoznala svoga prvog muža. Upitala ga je: ”Poznaješ li me?” ”Ne”, odgovorio je umorni starac. Onda mu je ona rekla: ”Ja sam tvoja prva supruga. Zar se nije obistinilo ono što sam ti rekla o lošem sjemenu i lošem porijeklu?! Kako posiješ tako ćeš i požnjeti. Pogledaj mojih sinova kako se brinu o meni i kako mi pomažu, a vidi u kakvo si ti jadno stanje zapao. Gdje su ti djeca da ti pomognu i da ti budu na usluzi? Ti si nipodaštavao svoju majku i dobio si nagradu za to, sada i tebe tvoja djeca nipodaštavaju i zanemaruju.”
Zatim je naredila svojim sinovima da mu, u ime Allaha, pomognu.
