POZNATA VODITELJICA POTPUNO OTVORENO O GUBITKU TRI SINA: NAJSTRAŠNIJE JE BILO KADA SU MI DONIJELI DA POTPIŠEM UMRLICU

Teško je zamisliti da Suzana Mančić nije hodala samo stazom uspjeha i slave, već i po trnju, često preoštrom.

O borbama koje je vodila naznake je davala u autobiografskim knjigama “Neukrotivo srce” i “Kao da sam sanjala”, želeći da razotkrije svoju ne samo borbenu već i ranjivu prirodu.

Manje je poznato da je, prije nego što je dobila ćerke Teodoru i Nataliju Kunić, harizmatična voditeljica godinama vodila borbu za potomstvo. Sa željom da ženama bude primjer hrabrosti i odlučnosti u nastojanju da se ostvare u najlepšoj životnoj ulozi, Suzana je svojevremeno ispričala:

  • Kada sam pisala knjige, nisam željela niti da se pravdam, niti da od sebe pravim sveticu. Jer, ako želite da vam ljudi vjeruju, morate da budete iskreni. Ja jesam, uvijek. U vreme kada sam vodila borbu za potomstvo o tome se nije pričalo javno. Zato sam to godinama kasnije napisala. Razlog zbog kojeg nisam iznosila previše detalja je ta odstupnica koju imaš kada pišeš o sebi, da ne bi zapao u melodramatiku. Ljudi ne vole patetiku, odnosno ja je ne volim, a ona lako može da vam se desi kada pričate o ovakvoj temi. Međutim, mnoge moje prijateljice i poznanice doživjele su slično iskustvo i svima njima govorila sam da budu hrabre i uporne. Zbog tog stava mislim da mogu da budem dobar primjer ženama koje žele da se ostvare kao majke, piše Hellomagazin.rs.

Suzana Mančić majka je dvije odrasle kćerke, dvadesetosmogodišnje Teodore i dve godine mlađe Natalije, ali malo je poznato da je prije njihovog rođenja čak tri puta ostajala u drugom stanju.

  • Ja sam jaka žena i sve što mi se dešavalo prihvatala sam kao nužnost. Uporno sam išla prema svom cilju da jednog dana dobijem dijete, a to se nije desilo sve do trenutka kada sam shvatila da moram da se smirim, da napravim raspored u životu, odgodim sve obaveze i legnem u krevet kako bih “čuvala” trudnoću. To je za mene bilo nešto nepojmljivo, da ja, koja sam oduvijek bila zdrava mlada žena, bez ikakvih tegoba, izgubim bebu prvi, pa drugi, a onda i treći put – ispričala je Suzana za “HELLO!”.

U knjizi je otkrila da su sve tri bebe bili sinovi.

  • Iako su mi doktori svaki put rekli da sam nosila dječaka, ne mogu sto posto da vjerujem u to da su sve bili sinovi, jer je u našoj tradiciji da želimo da rađamo mušku djecu. Mislim da možda takvim odgovorom teže da vas stimulišu da nastavite sa pokušajima. Ali, ja sam željela da imam sina Aleksandra, po mom ocu, i sina Stojana. Uvijek sam voljela ta stara, arhaična imena. Nisam poznavala nijednog Stojana, ali sam svaki dan išla u školu Ulicom Stojana Novakovića i nekako mi je to ime uvijek zvučalo čvrsto, stameno. Na prvom ultrazvuku sa Teodorom, bila sam ubijeđena da ponovo nosim dječaka. Kada mi je ljekar saopštio da je djevojčica, rekla sam da je to nemoguće i zaplakala kao posljednja seljanka. Ali, tolika moja želja za muškim djetetom nastala je iz vrlo sebičnog razloga. Ja sam jedinica i u životu sam morala da budem i muškarac i žena, da se sama izborim protiv svih zabrana, roditeljskih, školskih, društvenih, čaršijskih. Morala sam sama da obezbijedim i zaštitu i opravdanje, sve ono što sam idealizovala da bih bila u ulozi starijeg brata kojeg nikada nisam imala. Željela sam da ga moja kćerka ima.

Kako je, zapravo, izgledala Suzanina borba za potomstvo.

  • Prvu bebu izgubila sam odmah na početku, u trećem mjesecu trudnoće. Tada se ispostavilo da imam dvorogu matericu, kao mnoge žene, koja je preduslov za probleme i prekid trudnoće. Kada sam zatrudnjela drugi put, u drugom mjesecu doživjela sam komplikacije i doktor je izvršio kiretažu, poslije čega sam dobila jake medikamente. Oporavila sam se i ubrzo sa Biljanom Jeftić i Aleksandrom Ilićem otišla na muzički festival u Južnoafričku Republiku. Treće večeri boravka u Johanesburgu probudila sam se u lokvi krvi. Taj strah i tu bespomoćnost ne mogu da opišem. Uhvatila me je panika hoću li umrijeti, pitala sam se šta da radim, nisam znala ko je u kojoj sobi u hotelu u kojem su radili Filipinci, čiji je engleski bio izuzetno loš. To je bila agonija. Međutim, u svoj toj nesreći imala sam i sreće, jer mi se prethodnog dana javila mamina prijateljica koja je sa mužem živjela u tom gradu. Oni su me odveli u jevrejsku ginekološku kliniku, gdje mi je doktor uradio ultrazvuk i pitao me da li su mi prekinuli trudnoću. Rekla sam da jesu, a on me je pitao gdje sam to uradila. Rekla sam: ‘U Evropi’, na šta me je ponovo pitao: ‘Ali gdje?’ Odgovorila sam: ‘U bolnici’. Tada je okrenuo ekran prema meni i pokazao intaktni plod. Odskočila sam od stola, suze su mi išle i od straha i od sreće, a najviše od nevjerice zbog svega što je prethodilo. Shvatila sam da sam imala blizanačku trudnoću i da je drugi plod preživio kiretažu. Nažalost, dijete sam izgubila u četvrtom mjesecu u Beogradu, u strašnim bolovima i mukama. Fizički mi je to bilo najbolnije iskustvo u životu. Taj put od kuće na Bežanijskoj kosi do ‘Gradske bolnice’ na Zvezdari trajao je duže nego ijedan. Mislila sam da ću umrijeti. Posljednju bebu izgubila sam u šestom mjesecu trudnoće. Tada sam se zapravo i porodila, mada mi je ljekarka odmah poslije porođaja rekla: ‘Nemojte se nadati’. Dijete nije preživelo, nije imalo dovoljno razvijena pluća. Najstrašnije je bilo kada su mi donijeli da potpišem umrlicu. To je bilo surovo.

Na pitanje kako joj iz ove perspektive izgleda sve kroz šta je tada prolazila, Suzana kaže:

  • To je bio istinski hod po mukama. Ali, činjenica je da je žena satkana da bude jaka, da rađa i da gubi. Ja sam u sebi izgradila takvu filozofiju i vodila sam se njome.

Osjećaj krivice da možda nije dovoljno štitili sebe i bebe nikada je nije mučio.

  • Zaista nikada, iako je moj doktor Zlatko Bešlagić učinio sve da u meni probudi grižu savjesti. Umjesto toga, probudio je osjećaj odgovornosti. Kada si zdrav i fizički možeš sve, nemaš osjećaj da bi trebalo da sputavaš sebe u bilo čemu. Osjećala sam se toliko moćno i jako da sam mislila da mogu brda da pomjerim, a kamoli da rodim dijete. Osim toga, moje koleginice su sa stomacima do zuba pjevale, nastupale, išle na turneje do pred porođaj, i meni uopšte nije bilo jasno da ja to ne mogu. Očigledno mi je trebalo da se više puta uvjerim da u mom slučaju nije tako. Na kraju sam stala i zapitala se dokle ću udarati glavom o zid i stavljati svoj život na nemoguće probe. U to vrijeme spremala sam ploču koja je u međuvremenu završena, a trudnoće su se prekidale jedna za drugom. To je se odražava i na psihu, i na fiziku, i na karijeru. Na sreću, uvijek sam posjedovala čvrstinu, vrag bi ga znao odakle. Hrabrila sam sebe i verovala. I prijateljicama sam stalno govorila: ‘Polako, biće, važno je da si uporan’. Kada danas vidim da žene ne mogu ni da zatrudne, ovo kroz što sam ja prolazila u odnosu na njihove muke je ‘luk i voda’, prirodna stvar. Nisam bombardovala tijelo hormonima i ko zna čime, i strašno mi je žao što se žene toliko muče sa vantjelesnom oplodnjom. Rizikujete sopstveni život da biste podarili novi. Ali, nema veće sreće nego kada ostvarite taj cilj, samo je važno ne odustajati i ne klonuti duhom.

Strah i sumnju u roditeljsku misiju nikada nije osjećala.

  • Bila sam uvjerena da će se to desiti, jer sam bez problema ostajala u drugom stanju. Samo je trebalo smiriti se i ležati. Tako sam jednog aprila legla i do decembra nisam ustala. Lakirala sam nokte, čitala knjige i restriktivno gledala televiziju, jer smo već bili u velikim sukobima sa drugim republikama. Izbjegavala sam sve što bi izazvalo bilo kakav stres. U decembru 1992. godine rodila sam Teodoru i to je bila moja prva pobjeda. Drugu sam izvojevala dve godine kasnije, kada je na svijet došla Natalija.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE