U oba potresa, njegove kuće Banja Luci i Petrinji, potpuno su srušene a on je uspio izvući živu glasvu i to bez ijedne ogrebotine. U oba slučaja spasio se na identičan način – tako što je stao ispod štoka drvenih vrata.
- Imao sam tada 18 godina, taman sam završio zanat. Dogodio se bio taj strašni potres, a onda je nakon njega čitavu godinu podrhtavalo pomalo, kao sada ovdje. Tada su nas učili da samo bježimo pod štokove ili volte jer su tamo građevine najjače. I to mi je ostalo u glavi, urezalo se u mene. Kada je ovo grunulo, kada je to sasulo sa svih strana, imao sam vremena samo toliko da skoknem pod štok. Tu sam gledao kako se krši zgrada – priča Blaž Aleksić, koji se u Petrinju s poroicom preselio 1995. godine, nakon akcije Oluja, zamijenivši kuću s drugom porodicom koja je otišla živjeti u njegov rodni grad.
Nakon urušavanja kuće izletio je van, u gradski park. Ono što je imao na sebi tada, imao je i 24 sata poslije, a iza njega je bila neprospavana noć. Sa susjedima je vani ložio vatru i grijao se, a za noć koja slijedi već će se, kaže, snaći. Neka su mu samo djeca i šestero unučadi, koji također žive u Petrinji, ostali čitavi.
