Dan nakon godišnjice vjerovatno najznačajnijeg datuma u historiji naše domovine ponovno smo govorili o Prvom martu, o referendumu, o njegovom značaju.
Nezavisnost Bosne i Hercegovine izabrali su njeni građani na referendumu 29. februara i 1. marta 1992. godine. To je prvi put u historiji zemlje da su građani Bosne i Hercegovine zapravo pitani kakvu državu i budućnost žele.
Profesor Huseinspahić se fokusirao na najznačajnije datume koji su doveli do prvog marta.
- 15. oktobra 1991. godine Skupština SR Bosne i Hercegovine, oba vijeća skupštine, su usvojili memorandum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Taj memorandum osporavaju politički predstavnici srpskog naroda, da nije bio u skladu sa poslovnikom, što apsolutno nije tačno. To je bio pokušaj da se opstruira donešenje ovakvog akta, čemu svjedočimo danas, a ono što je važno tada, nismo imali etnički pristup, nismo imali entitetsko glasanje i ova odluka je mogla biti pravosnažno donesena. Teroristički akti koji su uslijedili 24. oktobra, uspostavljanje neke kvaziskupštine srpskog naroda, koja će ubrzo raspisati jedan plebiscit o kojem se vrlo malo govori, gdje su dati na glasanje žuti i bijeli listići, tako da je taj plebiscit zapravo trebao pokazati sa strane predstavnika srpskog naroda, da li su Srbi za ostanak u Jugoslaviji ili ne, odnosno, da li su za to da se formira neka posebna država sa autonomnim pokrajinama. Interesantno da je ovo pitanje isplivalo u onom momentu kada apelacija ratnog zločinca Biljane Plavšić nije prošla u Međunarodnoj zajednici jer su tražili tada da Međunarodna zajednica utvrdi da je došlo do preglasavanja Srba u Skupštini SRBiH. Međunarodna zajednica je bila jednoglasna da do toga nije došlo, da nisu preglasani, da je sve u skladu sa procedurama i pravnim aktima. Na temelju toga, Badinterova komisija uzima u razmatranje sve okolnosti i 11. januara 1992. godine u mišljenju broj 4 Bosnu i Hercegovinu obavezuje na raspisivanje referenduma, jer jedino BiH do tad nije raspisala refenrendum da bi se građani izjasnili o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Srbijanski predstavnici u skupštini bili su protiv referenduma.
- To je vrlo važno u slijedu događaja, da vidimo kako su politički predstavnici srpskog naroda gledali na Međunarodnu zajednicu i kako su tražili da Međunarodna zajednica riješi ovaj problem. Međutim, kada im nije odgovaralo mišljenje Međunarodne zajednice, onda su hirovito, silovito, teroristički, protupravno, brutalno, krenuli u obračun. Danas se ista stvar ponavlja, ignorišu se presude Ustavnog suda BiH. Historija je neumoljiva, naime, 1992. godine u oktobru, Ustavni sud RBiH je donio odluku o proglašenju neustavnim svih pravnih akata koje su donijele kvazitvorevine tzv. Republike Srpske, i ona zaista pravno ne egzistira do Dejtonskog mirovnog sproazuma. Paralelno s tim, ne smijemo zaboraviti da je već u novembru 1991. godine formirana Hrvatska zajednica Herceg-Bosne, tako da smo se našli između dvije vatre i sa istoka i sa zapada. U septembru 1992. godine Ustavni sud RBiH i te akte Hrvatske zajednice Herceg-Bosne proglasio je neustavnim – kazao je profesor Huseinspahić.
Ono što je možda manje poznato jeste to da je HDZ u Bosni i Hercegovini bio za, ali Zagreb je slao drugačije signale, pa se u konačnici u promociju izlaska na referendum uključio i sam Vatikan.
- Vatikan je imao ključnu ulogu u izlasku hrvatskog korpusa na referendumu. Čini mi se da je ključnu ulogu odigrao rahmetli predsjednik Alija Izetbegović i dr. Haris Silajdžić koji je poslan, rekao bih 5 do 12, da obavi određene razgovore sa nadležnim licima Vatikana. Nakon toga, Vatikan je dao zeleno svjetlo i dobro se sjećamo da je te nedjelje na misi bilo poručeno da izađu na referendum, gdje su Hrvati naravno podržali nezavisnost Bosne i Hercegovine – istakao je Huseinspahić.
Pogledajte video OVDJE.
(Ismar Imamović)
