Prvo u rodnom Čadanu u južnosibirskoj republici Tuva, malom gradu podignutom na mjestu starog manastira. Zatim na velikim sibirskim gradilištima, gdje je građena budućnost velike zemlje.
To dvoje odredilo je i njegovu sudbinu – ljubav prema rodnom kraju sa revnom historijom i željom da ovoj zemlji da novi život. I sada, živjeći daleko od Sibira i radeći ključne državne poslove, Sergej Šojgu i dalje razmišlja i osjeća se kao Sibirac.
Kad pritisnu državne brige i danas se povlači u rodni kraj. Tamo, u dalekoj tajgi na obalama sibirske rijeke nalazi duševni mir.
- U Sibiru je prošlo jedno od najboljih razdoblja mog života. Tamo sam odrastao, upoznao mnoge divne ljude o kojima mogu u nedogleda da pričam. Za mene, slika Sibira nije apstraktna, već ima ime i prezime. I danas sam zahvalan ljudima sa kojima me je sudbina spojila i od kojih sam puno naučio. Sibirci imaju poseban karakter, koji se ogleda u posebnom načinu života u teškim klimatskim uslovima, poseban odnos prema prirodi, sopstvenoj sudbini, tuzi i radostima. Kad razmišljam o tome šta je sibirski čovjek, uvijek se sjećam jedne priče. Prije mnogo godina u jednom od gradova na Jeniseju pokazali su mi ostatke jedinog drvenog tankera, kako mi je rečeno, prvog na svijetu za prevoz naftnih derivata po rijeci. Gradili su ga prognanici – oni koji su ovdje služili kazne. Oni su učinili takvo čudo golim rukama. Da, ti ljudi nisu došli po svojoj slobodnoj volji, već su postali Sibirci. Neki od njih ostali su u Sibiru. Ostali ovdje, odgajali djecu -objašnjava Šojgu.
