Sa njom je dijete od oko sedam godina. Nosi ranac. Stoje na vratima i prema njihovoj komunikaciji zaključujem da mu je ona majka, a ne starija sestra.
Kada se oslobodilo mjesto, mlada žena je sjela i ponudila se da drži djetetov ranac. Dijete stoji pored nje.
Putnici razmjenjuju zbunjene poglede. Starija žena koja je sjedila pored djevojke nije izdržala, pa je pokrenula raspravu:
- Na šta ovo liči? Šta je ovo: Vi sjedite, a dijete stoji?!
Devojka je ignorisala komentar revoltirane starice, ali kada se u kritikovanju pridružila i druga žena koja je sjedila iza njih, devojka je ozbiljnim i ravnim tonom rekla:
- Šta vas briga kako vaspitavam svoje dijete. On je moj sin i naučiću ga onome što mislim da bi trebalo da zna. Danas se žalite što on stoji u ovom autobusu, a sutra ćete se žaliti što nije ustao i ustupio vam mjesto! Zato, ostavite me na miru!
U autobusu je zavladala tišina. Dijete je nastavilo da stoji, a starice stisnutih usana su gledale kroz prozor.
