Piše: Tarik Dautović
Historija svijeta puna je prevrata, sukoba, uspona i nestanaka carstava, država, imperija… U zadnjih nekoliko desetina godina, svijet se mijenja brže nego što se ikada mijenjao. Od svjetskog poretka u kojem je Amerika igrala glavnu ulogu, preko poretka u kojem su zatim vladale Amerika i Rusija, došli smo u svjetski poredak u kojem dominira nekoliko svjetskih sila. U ovom tekstu, akcent je na jednoj sili – Turskoj.
Zadnjih deset godina Turska oblikuje svjetsku historiju. U ovom tekstu osvrnut ćemo se samo na jedan potez Republike Turske i njenog rukovodstva, a koji je uzburkao svjetsku scenu – i političku i ekonomsku i energetsku – potpisivanje sporazuma sa Libijom.
Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan i šef Vlade nacionalnog sporazuma Libije Faiz Saradž, potpisali su krajem novembra memorandum o saradnji u vojnoj sferi i o saglasnosti o morskim zonama. Sporazumom koji je potpisan 27. novembra predviđen je koridor koji se prostire duž istočnog Mediterana između obala Turske i Libije i siječe dio mora, za koje Grčka tvrdi da na njega polaže pravo. Dakle, ova linija je granica između Turske i Libije i sve do te granice Turska ima pravo da raspolaže tim dijelom mora i vrši iskopine i istraživanja, te bez njene dozvole niko to drugi ne smije raditi.
Iako validan po svim zakonima međunarodnog prava, sporazum je naišao na salvu kritika, prvenstveno od strane Grčke.
Ovo vjerovatno i ne bi bilo toliko vrijedno pažnje da u istočnom Mediteranu nisu otkrivene velike zalihe nafte i plina. Ministar energetike Turske Fatih Donmez najavio je da će turski brodovi početi podvodno bušenje u tom području u potrazi za prirodnim gasom i naftom, čim sporazum ratifikuju obe strane. Svojim istraživanjima u ovom dijelu mora, Turska je već izazvala brojne reakcije Evropske Unije, koja je čak pozvala i na uspostavljanje sankcija. No, s obzirom da današnja Turska nije ona kao od prije 20 godina, teško da će EU uspjeti u svom naumu.
Ne radi se ovdje samo o jednom običnom sporazumu. Radi se o nečem puno većem – razbijanje velikosvjetskih planova u kojima nema mjesta za muslimane. Ono što je istinski u ovom sporazumu važno jeste da on sprječava Izrael, Egipat i Grčku, čije su također flote prisutne na ovom području, da prisvoje pravo koje pripada Turskoj, odnosno da okupiraju sve energetske resurse u ovoj regiji, te time Tursku bace na koljena. Turska naravno nema namjeru da se povuče.
Upravo zbog ovih resursa, Evropa posljednjih decenija pridaje veliku važnost istočnom Mediteranu. Pri tome potpuno ignorišu činjenicu da je Turska država koja ima najdužu pomorsku granicu u Mediteranu. To su potvrdili I kartom ekskluzivne ekonomske zone koju su objavili sa Grčkom i okolnim državama, odbacujući legalna prava Turske i gotovo je ostavljajući bez izlaza u Mediteran. Istovremeno su prihvatili Kipar kao jednu državu, bez bilo kakvih prava prema kiparskim turcima. Mnoge od evropskih država poput Italije i Francuske već su pokušavale da buše podvodno tlo u ovoj regiji, oslanjajući se na nelegalne dogovore sa Grčkom.
Kada se u obzir uzmu sve ove činjenice, potpuno je jasno zašto je sporazum između Turske i Libije izazvao ovoliku paniku. Tome još dodajmo i najavu Turske o slanju vojne pomoći Libiji kako bi podržala međunarodno priznatu vladu u Tripoliju koja se suočava sa rivalskim snagama maršala Kalife Haftara na istoku Libije.
S obzirom da je ovo opširna tema o kojoj ne možemo pisati sve detalje u jednom tekstu, nastvati ćemo u narednim danima.
