SALIH BRKIĆ: BIO SAM TAMO GDJE JE BILO NAJTEŽE

Salih Brkić, doajen bosanskohercegovačkog novinarstva, za Preporod.info govori o svom novinarskom putu, voljenom Podrinju i mnogim masovnim grobnicama sa kojih je izvještavao.

Rođen je u Mostaru 1948. godine. Tokom novinarskog rada pisao je i izvještavao o mnogim temama, a u ratu i poslije njega o stradanju Bošnjaka u Podrinju i šire. Autor je brojnih dokumentrnih filmova. Dobitnik je na desetine novinarskih nagrada, od kojih je i Povelja Hasan Kaimija za životno djelo. Živi u Tuzli, piše Preporod info.

Kako penzionerske dane provodi Salih Brkić? Vjerujemo da još uvijek, iako u penziji, radite na određenim projektima.

Novinari nikad ne miruju, bar oni istinski. Pišu i pripremaju priče dok su živi. Tako je i sa mnom, samo sam na papiru u mirovini. Putujući svijetom, od Evrope do Amerike, gostujem u našim džematima na tribinama koje prate projekcije mojih filmova i izložbe fotografija o genocidu u Srebrenici i Podrinju pa sve do Prijedora. Također, idem tragom mojih ratnih snimaka i fotografija, tražim njihove junake da bih napravio neki novi film iz serijala o genocidu u Srebrenici. Tako sam lani u Americi, u najjužnijem bošnjačkom džematu u Tampa Bayu, našao Seada Bekrića kome su u aprilu 1993. četničke granate uništile oči pred školom u Srebrenici. Brojne operacije Seadu nisu ni minimalno mogle vratiti vid. Ali, moj Sead je pobijedio. Iako slijep, završio je fakultet i magistrirao. Ako Bog da, bit će uskoro drugi dio mog filma, koji sam napravio kad je Sead stigao do Tuzle. Išao sam i u Syracuse da nađem Huriju Efendić iz Potočara, koja se vidi na fotografiji u Potočarima sa teško ranjenom kćerkom u rukama i traži pomoć od pripadnika UNPROFOR-a. Hurija je, hvala Allahu, stigla sa živom kćerkom do Tuzle gdje su joj izvađeni geleri iz glave. Bit će to, uz dosadašnjih 30, još dva moja dokumentarna filma.

Brkić je dobitnik i Povelje Hasan Kaimija za životno djelo

U ovom teškom vaktu, zbog korone, uz pomoć MFS Emmaus, uspjeli smo na engleski, a uskoro i na turski, prevesti još dva moja filma. Dakle, u okviru “Kulture sjećanja u Bošnjaka”, projekta koji je pokrenula Islamska zajednica (IZ) u BiH, ja imam svoj projekat “Sjećanje na Srebrenicu i Podrinje”. Moj drugi projekt “Dokle su stigli i gdje su ostali mezari Bošnjaka” sam počeo u Islamabadu u Pakistanu, gdje sam našao 12 bošnjačkih mezara i nastavio preko Halilbeylija u Turskoj, Loga pod Mangartom u Sloveniji do Chicaga, Saint Louisa, Syracuse, Bowling Greena, Des Moinesa, Portlanda… Dakle, od istoka do krajnjeg zapada, od sjevera do juga Amerike. Nisam siguran, ali mislim da je ovo jedinstven projekt koji bi jednog dana, ako Bog da, mogao biti dugometražni film i dobra knjiga. Naravno, uz još jednu neizmjernu zahvalnost Islamskoj zajednici u BiH, koja je prihvatila moje posjete bošnjačkim džematima širom Evrope i Amerike gdje naši ljudi žele da čuju i vide ono što radim.

Svoj život ste posvetili novinarstvu. To je izuzetno težak i stresan posao. Žalite li zbog toga?

Nikada zbog toga nisam zažalio, niti bih mogao raditi nešto drugo. Počeo sam pisati za novine još kao gimnazijalac, slao broj mamine lične karte da ne znaju da sam maloljetan. Od novinarstva živio i kao student, a kasnije samo tri godine radio kao inženjer tehnologije u Livnici čelika u Tuzli dok nisam prešao na Radio Banoviće i Radio-televiziju Sarajevo. I iz Livnice čelika sam pisao, dobio državne nagrade za priče o mojim livcima “Oko” i “Dok se liv crveni”. Istovremeno sam vanredno završio i Novinarsku školu u Beogradu da mi neko ne bi prigovorio – otkud inžinjer među novinarima, mada mnoga poznata novinarska imena također nisu prošla studij žurnalistike. Kao i oni, kupio sam znanje i učio zanat od majstora i nešto dostupne literature prije novinarske škole. Moj životni i novinarski kredo kao čovjeka i novinara uvijek je bio i ostao – perom, kamerom i mikrofonom treba dodirnuti ranu i biti tamo gdje je najteže! I to radim evo već više od 50 godina. Koliko dobro, neka narod kaže!

Jednom sam kolegama na gostovanju u TV emisiji rekao: Kad bi mi zabranili da radim kao novinar, išao bih sam mojom malom pisaćom mašinom pred općinu ili kanton i pisao žalbe ljudima koji ne mogu da plate tu uslugu. I opet bio sretan. Jer, novinarstvo i borba za istinu i pravdu su moja najveća ljubav i smisao života.

Dobar dio novinarskog života proveli ste u Podrinju. Na šta vas asocira Podrinje?

Srebrenicu i Podrinje počeo sam pratiti prelazeći sa radija na TV Sarajevo prije 35 godina. Zaljubio se na prvu u Srebrenicu i ostale podrinjske općine i tako će biti sve dok ne preselim. Još prije rata pregrmio sam mnogo toga teškog u Podrinju, kada su se plasirale lažne tvrdnje o iseljavanju iz Srebrenice i Bratunca, kada su 1991. u Kaićima kod Kravice iz zasjede na magistralnom putu ubijena dva, a ranjen još jedan mladić kao i, sada rahmetli, taksista Mevko koji ih je vozio. I nikad niko nije odgovarao za taj zločin. Bio sam tih dana jedini sa kamerom kad su bile gužve pred policijskom stanicom u Bratuncu, bio na stadionu kad je pred hiljadama ljudi govorio Ejup Ganić, bio u Srebrenici kad se rahmetli dedo Mujo Nezirović skidao go do pojasa u prepunoj sali Doma kulture da bi pokazao kako nema ustaški znak pod pazuhom, a za to ga je optužio četnik Drago Petrović iz Kalimanića. Jedan sam od rijetkih koji dobro poznaju Srebrenicu, a da nisam napisao knjigu. Smatrao sam da je rano, da treba vremenska distanca. Mislim da je sad pravo vrijeme. Sve je na stolu.

Rođen sam u Mostaru, moj rahmetli babo Ahmet je iz Stoca gdje nam je kuća, ali i šira familija, ali kad sam gost u programu TV i radio stanica, nakon što dobijem neku nagradu, često mi i danas postavljavljaju pitanje, jesam li iz Srebrenice? To mi je draže i od nagrade koju sam te večeri dobio. Jer, poistovjećuju me sa Srebrenicom, to mi je najveća nagrada!

Ostali ste upamćeni, između ostalog, i po brojnim javljanjima iz podrinjskih gradova i sela, sa brojnih grobnica… Koliko je trebalo snage biti tih godina u Podrinju?

Bilo je teških dana i prije agresije na BiH, a posebno u prvim godinama povratka i otvaranju masovnih grobnica. Imam mnogo dragih kolega koji su, također, istrajavali na praćenju zbivanja u Srebrenici i Podrinju. Kamenovani smo kad je bila prva sjednica Skupštine Opštine (SO) Srebrenica, bošnjački odbornici su je napustili nakon što je puštena “himna” RS “Bože, pravde”. Dok sam uzimao izjavu od Halida Genjca pored autobusa ispred banje “Domavija”, poletjelo je kamenje iz jedne porušene kuće. Nije nas pogodilo, ali je razbilo glavu djevojci koja je prevodila američkim novinarima, a bila je pored nas. Sanitet IFOR-a brzo je reagirao i pružio joj pomoć. Moj dragi kolega, kamerman Samir Neimarlija bio je uz mene kada su kamenovani autobusi sa majkama Podrinja na ulazu u Bratunac. Išao je, mada sam ga upozorio da će sigurno biti incidenata i da bi bilo dobro da idem sam sa manjom kamerom. Tad je ranjeno 17 žena i vozač GRAS-a iz Sarajeva.

Ipak, praćenja otvaranja masovnih grobnica su nešto najteže što nosim u sebi, uz katastrofalnu rudarsku nesreću u Dobrnji. Godinama sam išao na ekshumacije, vidio masovne grobnice od Zelenog Jadra i Skelana preko cijelog Podrinja do Brčkog, Bijeljine, Modriče, Grapske, Bosanskog Šamca…

Ukupno, snimio sam oko 115 masovnih grobnica sa više od 6.500, uglavnom bagerima izlomljenih tokom izmještanja, posmrtnih ostataka žrtava genocida i drugih velikih zločina nad Bošnjacima u ovom dijelu Bosne. To se nikada ne može zaboraviti. Onu djecu u naručju majke u grobnici Štedrić, djecu, majke i nene u grobnici Suha, gdje je bilo i saponificirano tijelo ubijene trudnice pred porodom Zekire Begić, fetus izbijen granatom na mostu u Lolićima iz rahmetli Zemire Salihović. Žicama povezane ruke Srebreničana, kao i povezi na očima već godinama u mislima uvijek nosim. I oni ostaci žrtava genocida koje su žive bacane u 60 metara dubok ponor špilje Pola na Bišini kod Šekovića, a onda su četnički zločinci na čeličnoj sajli spuštali veliku vojnu lampu da vide je li neko preživio pad u ponor kako bi ih dotucali rafalima i bombama. Samo 500 metara dalje, blizu kasarne na Bišini bila je još jedna masovna grobnica, u njoj ostaci žrtava genocida sa zlokobnim žicama na rukama i povezima na očima. To je bila i tema mog dokumentarnog filma “Lampa iz špilje Pola”. Na tim mjestima se šuti, sablasne slike sve govore i noću nema sna…

Vratimo se novinarstvu. Koji su to izazovi danas u novinarstvu, gdje se ono nalazi?

Vrijeme je elektornike, mnogo je više TV i radio stanica, portala… Ne znam je li to nostalgija, ali sam nekad znao kupovati dnevne novine ili sedmičnik samo zbog pojedinih novinara i kolumni koje su pisali. Posebno me raduje istrazivačko novinarstvo. Jer, ovo je teško vrijeme, mnogi mediji su privatni, sigurno je teško plivati njihovim uposlenicima između savjesti i vlasnikovog političkog opredjeljenja. Istina, to je osnov, mora biti na prvom mjestu. Haram je po nalozima vlasnika i političara udarati po ljudima ili čak na njihove obitelji. Tu počinju i priče o otkazima, prijetnjama…

I sam imam neka teška iskustva. U aprilu 1996. eksplodirao mi je automobil kad sam ga pokrenuo, potpuno je izgorio, a ja sam, hvala Allahu, ostao nepovrijeđen. Ljudi su me brzo izvukli iz vatre, bio sam crn od gareži. To je bilo pola godine poslije završetka rata, na malom parkingu u centru Tuzle. Još prije rata, kada sam razbio informaciju Miloševićevog ministra policije Radmila Bogdanovića o navodnom iseljavanju iz Srebrenice i Bratunca, meni je telefonom poručeno da ima metak na kojem je napisano moje ime. I hvala Allahu, nije me stigao.

Koliko je teško odgovorno i časno u današnjem vremenu baviti se novinarstvom?

Već sam jednim dijelom na ovo pitanje odgovorio govoreći o medijima danas. Uvijek treba imati na umu da je novinarstvo jedna velika njiva na kojoj čitav život treba orati. Naravno, časno. To je, iz više razloga, u mnogim slučajevima teško. Teško zbog pritiska vlasnika medija, teško zbog mogućnosti da se izgubi posao, teško zbog pritiska političara, koji bez ikakvih posljedica etiketiraju i na najvulgarniji način vrijeđaju novinare koji slobodno misle i pišu istinu. Novinare znaju pretući, postaviti kao metu batinašima, a da niko za to ne odgovara. Novinare vrijeđaju na pres konferencijama, biraju redakcije koje će pozvati na neki skup ili pres konferenciju, a da za to nikad ne odgovaraju.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE