SAMEDIN KADIĆ: NIKAD NISMO USPJELI RAZVITI SVIJEST O OPĆEM DOBRU

Za Preporod je govorio dr. Samedin Kadić s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

U aktuelnom vremenskom kontekstu je i obilježavanje Dana nezavisnosti. Pojam patriotizam je kod građana uveliko devalviran. Šta je razlog tome, ako se uzme u obzir da je u jednom trenutku država opstala, između ostaloga, i na patriotizmu?

Slažem se da naši ljudi više ne vjeruju u velike patriotske narative. Došlo je do otrježnjenja. Razloga je mnogo. Prvo, ekonomske nejednakosti su toliko narasle da ih je nemoguće sakriti. Neki su u rat ušli goli kao miševi, a izašli, zahvaljujući dobrom snalaženju u patriotskim igricama, puni kao brodovi.

Niko nije toliko glup da trideset godina nije u stanju povjerovati svojim očima ili, ako hoćete, svojim crijevima. Nejednakosti u našem društvu su kastinske. Smrtonosne. S jedne strane, veliki broj ljudi živi u dubokoj bijedi u kojoj imaju doslovno samo gole živote. Oni su otpad, jer na tržištu ne trebaju nikome. Zapravo, trebaju ali kao robovi, kao goli životi. Njihov životni kolaps nikoga ne interesira.

S druge strane, ima ljudi koji fantastično žive. Putuju po svijetu. Kupuju nekretnine. Derneče u zatvorenim krugovima. I sve to lijepe po društvenim mrežama, često se potpisujući patriotskim ili vjerskim sloganima. Oni su patriote jer im se to isplati. Sve su to razlozi za, kako rekoste, „devalvaciju patriotizma“.

Ovdje je, međutim, važno istaći kako ni sam patriotizam nije nešto samo po sebi neupitno, a što se na neki način da naslutiti iz vašeg pitanja. Činjenica da je „država opstala na patriotizmu“ nije argument u korist ni države, ni patriotizma.

U glasovitom eseju „Je li patriotizam vrlina?“ Alasdair MacIntyre iznosi tezu da su moralno i patriotsko stanovište u biti nespojivi. Po njegovom mišljenju, moralno prosuđivanje jeste nužno impersonalno prosuđivanje, što znači da ne zavisi od interesa, pripadnosti ili društvenog položaja. Moralno mišljenje i djelovanje traži takvog djelatnika koji odbacuje svaku pristrasnost.

Patriotizam je, s druge strane, vrlina kojom se iskazuje odanost. Ako patriotizam poštuje moralne granice, onda je između ova dva fenomena moguća blaga harmonija. Ne želim reći, nemojte me pogrešno shvatiti, kako je patriotizam moralno neutemeljen, već kako ga je potrebno konstantno reinterpretirati jer je to u suštini vrlo mutno područje.

Ako imamo u vidu univerzalnost islama i inherentnu partikularnost svakog patriotizma, onda ovo pitanje dodatno dobija na težini. Nama treba, neću reći ništa novo, ustavni patriotizam Jürgena Habermasa. Na pitanje voli li domovinu, Habemas odgovara: „Ja volim svoju ženu.“

Drugim riječima, država nije nešto što se uopće može ili treba voljeti. Država treba biti racionalna kategorija, jer su emocije i ljubav odlika plemenskih formi. Ukratko: pravila, zakoni, transparentnost, javne procedure, meritokratija, obrazovanje, zdrav razum. A ne halke, šuš-muš politika, sijela, jarani. Pravi patriotizam se ogleda u tome da prijavimo i osudimo lopove bez obzira jesu li oni iz naše stranke, naši prijatelji ili rođaci. Ili da ne podržimo prijatelja u pohodu na poziciju kojoj nije dorastao.

U jednom od svojih radova zaključujete da je licemjerstvo koje portretira Kur’an politički fenomen. Koliko je on prisutan u BiH?

Kur’anski koncept „nifaq“ je dosta dublji i kompleksniji od naše riječi „licemjerstvo.“ Skoro svi ajeti o munaficima su izrečeni u konstitutivno političkim situacijama: pripreme za borbu, podrivanje političkog autoriteta, unošenje smutnje, distribucija dobara, spinovanje, konstantno taktiziranje.

Razorno djelovanje munafika se objelodanjuje upravo u tim vanrednim prilikama kao što su rat, opsada, anarhija, raspodjela plijena i zekata. Munafik je, koliko ja razumijem kur’anski tekst, čovjek koji identificira svoje lične interese i opće dobro.

Ali njegov je interes uvijek kratkoročan, za razliku od općeg koji nosi dugoročnu korist ili štetu. Munafici su ljudi koji daju prevlast privatnom nad općim do te mjere da su spremni uništiti zajednicu ili društvo u kojima žive. Pitanje pojedinačnog i općeg je, naravno, staro pitanje na kojeg nije moguće dati jednoznačan odgovor o čemu svjedoči šarolika lepeza etičkih i političkih rasparava.

To je, po mom mišljenju, problem na koji muslimani nikad nisu dali kvalitetan odgovor. Nikad nismo uspjeli razviti svijest o „općem dobru“, što je univerzalna, a na koncu, i kur’anska kategorija, pri čemu smo društvo i institucije povijesno izgrađivali na plemenskim, patriotskim osnovama kakva je Ibn Haldunova ‘asabiyya.

Ako pitate naše srednjoškolce ili studente da vam navedu primjere općeg dobra oni to neće znati, jer im niko nije razvio svijest o tome. Opće dobro, koje Kur’an po mom mišljenju, imenuje kao „al-ma’rūf“, jesu, naprimjer, zrak, voda, ulice, trgovi, institucije, javni moral. To su, drugim riječima, općepoznate, samorazumljive stvari, na šta upućuje i sam korijen

Država nije nešto što se uopće može ili treba voljeti. Država treba biti racionalna kategorija, jer su emocije i ljubav odlika plemenskih formi. Ukratko: pravila, zakoni, transparentnost, javne procedure, meritokratija, obrazovanje, zdrav razum. A ne halke, šuš-muš politika, sijela, jarani. Pravi patriotizam se ogleda u tome da prijavimo i osudimo lopove bez obzira jesu li oni iz naše stranke, naši prijatelji ili rođaci. Ili da ne podržimo prijatelja u pohodu na poziciju kojoj nije dorastao..

Kur’anska sintagma „al-amru bi-l-ma’rūf van-nehju ani-l-munkar“ se u tom se smislu odnosi promociju i zaštitu općeg dobra. Na primjer, zrak je za Sarajlije prvorazredni „alma’rūf“. Ipak, nisam vidio da se neko iz naših krugova oglasio oko zaštite zraka, a kamoli da je organizirao demonstracije poslije džume.

Otuda je moguće da neki ateisti imaju veću svijest o općem dobru, nego pripadnici vjerskih zajednica. Mi odgajamo djecu da budu mudrice, da šute i misle na sebe. Odgajamo djecu, drugim riječima, da budu munafici.

Problem je u tome što je opće dobro jedini okvir koji dugoročno unaprjeđuje pojedinačna dobra. Otuda je nifaq politički fenomen. Svijest koja ne poznaje opću, već samo pojedinačnu sreću, vodi samouništenju i nestanku. A mi smo na korak od toga. Budući da nam je stanje takvo kakvo jeste, moglo bi se reći da smo svi, u manjoj ili većoj mjeri, munafici.

Pojavom pandemije kao virus su se širile i razne teorije zavjere koje su prenosili i muslimani. Čini se da se upravo njima od svih teorija današnji muslimani najpožrtvovanije bave. Šta su ključni uzroci tome?

Ne mislim da su muslimani izuzetak u općoj ekspanziji iracionalnosti. Vaše pitanje se tiče onoga što bi se moglo imenovati kao pozicija istine u savremenom svijetu i stoga zahtijeva širu kontekstualizaciju. Termin „post-istina“ sumira opće iskustvo da je istina ne samo na neki način ugrožena, već i da je njeno vrijeme prošlo. Činjenice više nemaju nikakvu težinu.

Po mom mišljenju postoji nekoliko procesa ili događaja koji su neminovno vodili kraju istine. To su, prije svega, pojava postmodernizma kao dominantne epistemološke paradigme na zapadnim univerzitetima, uspostava spektakla kao političkog medija i pojava društvenih mreža. Krenimo redom. Postmodernizam. Nakon groznog iskustva II svjetskog rata u kojem su milioni ljudi poginuli zbog vjerovanja u neku apsolutnu istinu, mnogi teoretičari su došli do zaključka da Istina vodi u fašizam i negaciju onog Drugog.

Ako ja mislim da je samo moja istina – Istina, to onda neminovno vodi istrebljenju onog Drugog. Otuda se na evropskim univerzitetima od polovine 70-ih godina vodi proces demokratizacije istine. Tako se javlja jedna kulturna paradigma, koja se uglavnom naziva postmodernizam, a čiji je osnovni moto da su sve istine jednako vrijedne. Istina muslimana, istina protestanta, istina homoseksualca, istina crnaca, bijelaca, žena, vjernika, ateista.

Mnogo je važnije da se ne tučemo zbog istine, nego da postoji samo jedna istina. Kredo postmodernizma je tolerancija među istinama: sve su istine legitimne. Otuda imate gay-džemate, crnce republikance, religije bez Boga itd. Naprimjer, jedna me je doktorantkinja u Americi uvjeravala da čovjek može istovremeno biti i musliman i hindus, monoteista i politeista. Ukratko, postmodernizam nije nevin kada je u pitanju kraj istine. Zapravo, postmodernizam je od početka i priželjkivao taj kraj. Liberalni autori su govorili kako se trebamo „pobrinuti za slobodu, a istina će se već sama za sebe pobrinuti.“

To je poznata Rortijeva misao. Pokazuje se da istina ipak nije u stanju da se sama za sebe pobrine. Prije nekoliko godina sam čitao članak „The End of Intelligence“čiji je autor bivši šef CIA-e. On konstatira kraj obavještajnih službi. Jer, sve je postala laž i više se u tom prostoru ni obavještajne službe ne snalaze najbolje.

Drugi proces koji je vodio kraju istine jeste srozavanje politike na populizam i spektakl. Javnost postaje karneval za performanse raznih političara koji manipuliraju glasačima. Ali to je moguće jer mi odavno živimo u onome što je Jean Baudrillard nazvao simulakrumom ili lažnom stvarnošću koju stvaraju mediji.

Taj simulakrum posreduje sve naše društvene odnose i čak potiskuje fizičku stvarnost. Nije se moguće pozvati na prošlosedmične vijesti jer u njima nema ništa „osim slika.“U takvim okolnostima i sama politika postaje spektakl, odnosno populizam. Šta znači to da populizam svodi politiku na spektakl?

To znači da politika postaje umijeće stalnog izmišljanja društvenih problema, kriza, neprijatelja i vođa, drugim riječima, jedne stalne drame koja odvraća pažnju građana od suštinskih problema. Dakle, politika postaje umijeće konstruiranja i rekonstruiranja laži. Post-istiniti svijet Vesna Pešić opisuje kao „epohu totalnog laganja“.

To je jedna kako ona kaže kontrafaktička kultura u kojoj politika postaje kontrafaktička politika. Pobjeđuje onaj koji najbolje barata lažima. Paradigmatičan primjer je Donald Trump koji je radničkoj klasi, onim gnjevnim i siromašnim, obećavao borbu protiv bogatog establišmenta. Sama ideja da jedan multimilijarder koji ne plaća porez nudi izlaz siromašnima unaprijed zvuči kao varka. Ali, glasači su nasjeli.

I, konačno društvene mreže. Riječ je mediju koji omogućava korisnicima da sami kreiraju sadržaje. Svako ima pravo da izbaci bilo koji sadržaj na internet, čime se otvara prostor za beskrajne manipulacije. To ima nesagledive epistemološke posljedice. Kako uopće razlikovati pravo znanje od lažnog, eksperte od diletanata?

Društvene mreže su omogućile ambijent u kojem svako ima pravo da bude mislilac, stručnjak i analitičar. Tamo gdje su svi stručnjaci, više niko nije stručnjak. Samim tim, pravi analitičari i stručnjaci bivaju diskreditirani, niko ih više ne pita ni za šta, oni su šiltetski gotovani za razliku od terenskih umnika koji mudrost ne crpe iz knjiga već, aman, iz života.

Autentični glasovi struke, a time i razuma, rastaču se u kakofoniji pseudozdravorazumskih opservacija i facebook-skribomanije. Ukratko, dolazi do ekspanzije onoga što Damian Thompson naziva kontraznanjem. Riječ je o spekulacijama i alternativnim teorijama (poput teorija zavjere, nadriliječništva, pseudonauke i kvazipovijesti) koje su suprotne etabliranim naučnim i historijskim činjenicama.

Na kraju, kakav stav mi muslimani trebamo da zauzmemo prema fenomenu kraja istine? Govoreći o „duhu muslimanske kulture“Muhammed Iqbal konstatuje kako je „rođenje islama rođenje induktivne inteligencije.“ Kur’an nas uči da svoje zaključke trebamo donositi na temelju pojedinačnih činjenica, a ne na osnovu nekakvih teorija. Kur’an nas, drugim riječima, poziva na zdrav razum, a zdrav razum uvažava struku i činjenice.

Taj zdrav razum je važna snaga u savladavanju bilo koje krize. Kriza je čest izraz kada se danas analizira stanje muslimana. O kakvim sve krizama govorimo?

Nažalost, mi muslimani nismo uopće u stanju da krizu sagledavamo univerzalno. Ukoliko ispitamo muslimanska interesovanja posljednjih, recimo, sto godina, one teme o kojima se raspravljalo na konferencijama i seminarima, govorilo na tribinama, pisalo u knjigama, istraživalo u naučnim radovima, pretresalo na sijelima; ili, ukoliko bacimo i nasumičan pogled na silabuse muslimanskih vjerskih fakulteta – primijetit ćemo jednu autističnu zaokupljenost samima sobom, koja poništava svaki interes za tuđe prošlosti, za neke druge tradicije, patnje ili dostignuća.

Naprimjer, muslimanski autori su pisali o krizi i krizama, ali uglavnom onima koje su se ticale samih muslimana, rijetko kad smještajući probleme u globalnu perspektivu. Otud kiseli dojam: ne postoji ljudska kriza, samo muslimanska. Kriza muslimanskog uma, kriza muslimanske civilizacije, kriza muslimanskog obrazovanja, Istovremeno smo rijetko uspijevali prevesti svoje karakteristične krize na univerzalni jezik.

Sve je to, u jednu ruku, snažan simptom otužne zabavljenosti samim sobom, a u drugu, možda hronične nemoći da se prekorače ograde svog svijeta. Rijetki su muslimanski autori koji su preskočili zidove svoje tradicije i krizu sagledali kao globalni, a ne samo muslimanski, fenomen. Takvi su, opet, kritizirani da su se, preskočivši debele zidine svoje utvrde, izgubili u svijetu.

Prvi korak u rješavanju muslimanskih kriza stoga bi možda trebao započeti uočavanjem postojanja Drugog i njegovih kriza, njegovih lomova i konfuzija, a potom koncipiranjem jedne „prevodilačke klauzule“, po uzoru na Rawlsovu, kojom bi islamski principi bili oslobođeni teškog zagrljaja partikularnih jezika.

Potrebno je, dakle, stvari stavljati u šire kontekste i uvijek računati sa duhom vremena, s onim trendovima koji se upravo događaju, s temama o kojima se upravo sada raspravlja. Svoju tradiciju svaki put moramo podignuti uvis i sagledati je na velikom suncu savremenosti. Ideja idžtihada se zasniva na činjenici da se svijet neprestano mijenja, u suprotnom ne bi imala smisla.

Kada bi se pokušao izraditi neki općenit opis islama kao vjere shodno sadržaju masovnih predavanja i članaka (na bosanskom jeziku) na Internetu kakva bi to vjera i/li religija bila za nekoga ko se prvi put susreće s islamom?

Govorili smo o „devalvaciji patriotizma“. Strah me je da se ista stvar događa islamu, kao također jednom moralnom idealu. Naravno, veliko je pitanje šta je uopće islam i na koji način on postoji. Ali ako pretpostavimo da zaista postoji neki povijesni entitet koji se imenuje kao „islam“, onda on ima samo jedino lice: svoje pripadnike. Islam jeste kakvi smo mi. To je ono što drugi vide. A šta vide? Bojim se i reći.

Govoreći o percepciji religije i vjere u današnjici dobro nam dođe knjiga „Smisao i kraj religije“ Wilfreda C. Smitha u Vašem prijevodu. Smith religije određuje kao kumulativne tradicije koje su se “pobrinule” za statuse različitosti i brojne ideologije u svijetu, a vjerom imenuje osobni kvalitet pojedinačnog života koji se između ostalog izražava karakterom. Šta po vašem mišljenju ima veće izglede u budućnosti?

Smith je jedan od najznačajnijih i najoriginalnijih proučavalaca islama u 20. stoljeću. Dao je ogroman doprinos razumijevanju islama kao raznovrsnog i dinamičnog „organizma“, te značajno utjecao na mnoge druge istraživače u ovoj oblasti od S. H. Nasra do Annemarie Schimmel. Njegovo djelo „The Meaning and End of Religion“ koju je u mom prijevodu objavio El-Kalem,

Talal Asad naziva remek-djelom, ne samo zbog dubine i radikalnosti iznesenih teza, već i nevjerovatne erudicije. Njegovi izvori obuhvataju djela na sanskrtu, švedskom, arapskom turskom, perzijskom, njemačkom, francuskom, grčkom, latinskom itd.

U njemu Smith dekonstruira pojam „religija“ pokazujući kako je riječ o relativno novijem zapadnom terminu koji se koristi da se opišu velike svjetske tradicije kao ekskluzivni sistemi vjerovanja. Ovakav pojam će pozicionirati religije jedne nasuprot drugih kao konfliktne, ideološke skupove tvrdnji o ekskluzivnoj istini, što je, prema Smithu, imalo katastrofalne posljedice po međuvjerski dijalog. Ono što uobičajeno podrazumijevamo pod „religijama“ Smith označava sintagmom „kumulativna tradicija“.

Entiteti kao što su budizam, hinduizam i kršćanstvo nisu statične, zatvorene, okamenjene religije, već upravo kumulativne tradicije sastavljene od potpuno divergentnih formi, koncepata, izražaja, u različitim geografskim područjima i različitim historijskim periodima. Stoga je potpuno besmisleno govoriti o ovim tradicijama kao istinitim ili lažnim, kao što je apsurdno etiketirati neku civilizaciju kao istinitu ili lažnu.

Srce ovih tradicija je vjera koja je, opet, samo i samo osobina određene osobe. I dok je vjera univerzalno ista u fenomenološkom smislu, kumulativne tradicije su mnogoznačne, kao i vjerovanja/ uvjerenja, koja su sekundarni sloj vjere.

Ali kada vjerovanja/uvjerenja postanu primarna u odnosu na vjeru, dolazi do nerazumijevanja i sukoba. Istina se potvrđuje u terminima spasa i oslobođenja, a ne pobijanja i trijumfa. Slijedi da istine ne prebivaju u religijama, već u ljudima, u njihovoj vjernosti, integritetu i dosljednosti.

„Problem“ s vjerom je što se ona konstantno opredmećuje u religiju kao sistem vjerovanja/uvjerenja koji može, za razliku od vjere, funkcionirati i bez Boga.

Islam nije nešto, kaže Smith, što je Bog dao ljudima, već upravo suprotno, nešto što ljudi treba da daju Bogu. Historijski je došlo do inverzije i opredmećenja vjere u povijesni entitet. Smith, naprimjer, primjećuje kako se u Kur’anu riječ „Bog“ pojavljuje 2.697 puta; riječ „islam“ 8 puta. Međutim, u djelima savremenih muslimanskih autora ovaj je odnos u velikoj mjeri preokrenut. Islam, islam, islam, islam… pa tek onda – Bog. Šta nam to govori?

Evo, svake godine upoznajete nove generacije studenata s kojima radite. U razmatranju religijskih fenomena, vidimo, ali i općenito u procesu stjecanja znanja važno je kritičko promišljanje. Koliko se danas studenti usmjeravaju u tom pravcu, ali i koliko oni sami tome posvećuju pažnju?

Malo toga danas ide u korist kritičkog mišljenja. Podsjetit ću vas samo na knjigu K. P. Liessmanna Teorija neobrazovanosti koja na neki način konstatira smrt kritičkog duha u bolonjskom univerzitetskom prostoru.

Jednostavno, savremeni koncept znanja nema ništa od antičkog i humanističkog ideala, a sve manje i od prosvjetiteljskog. Šta to znači na lokalnom nivou? Kakve ćemo imati studente zavisi od toga kakvi su nam planovi, strategije ili, ako hoćete, i silabusi. Ukoliko želimo studente koji su sposobni kritički misliti, potrebno je napraviti takve planove koji će studente ne samo izlagati različitim perspektivama i kontekstima, nego ih i konstantno provocirati u cilju stalnog „razdrmavanja“ njihovih uobičajenih, naslijeđenih pozicija.

Samo je tako moguće probuditi njihovu intelektualnu radoznalost. To su manje-više poznate metodološke stvari. Takav plan su imali intelektualci koji su dogovarali stratešku orijentaciju Islamskog teološkog fakulteta – Hamdija Ćemerlić, Nerkez Smailagić, Mehmed Begić, Husein Đozo itd.

Moje je mišljenje da se današnji Fakultet islamskih nauka prilično udaljio od početnog nacrta prema kojem je trebao biti forum kritičke muslimanske misli na Balkanu. Ne želim, naravno, reći da nam ne trebaju tradicionalistički pristupi i metode, ali oni ne smiju postati gospodari silabusa i univerzitetski ideal. Ukoliko se to dogodi, onda se ne trebamo žaliti što nemamo intelektualaca.

Kada govorimo o znanju, nismo imali priliku razgovarati o temi Vašeg doktorata: „Razumijevanje pojmova znanje i vjerovanje u Ibn Ṭufaylovom djelu ayy ibn Yaq ān: povijest recepcije“.

Prema nekim autorima, ovo djelo, napisano u autentičnoj narativnoj formi u 12. stoljeću, jedan je od najboljih uvoda u klasičnu islamsku filozofiju, budući da u značajnoj mjeri sažima filozofsko, mističko, religijsko, naučno, pa i političko znanje koje je bilo poznato u tadašnjem muslimanskom svijetu.

Riječ je o širokom tematiziranju koncepcije po kojoj je istinu moguće spoznati na osnovu mišljenja — bez posredovanja autoriteta Objave ili bilo koje institucije. U djelu se anticipiraju i neke savremene teme poput vegeterijanstva, odnosa prema okolišu, autodidakticizma itd. Utjecaj Kayy

ibn YaqLāna na svjetsku intelektualnu historiju je impozantan; pronalazimo ga širom prosvjetiteljske Evrope – u filozofiji, znanosti, književnosti i obrazovnim doktrinama. Ibn gufayl je jedini musliman – osim Gazalija – koji je uvršten u Routledgeovu enciklopediju Fifty Major Thinkers on Education: from Confucius to Dewey. Djelo je imalo raskošnu recepciju, posebice u novovjekovnoj Engleskoj. U periodu od 1671. do 1708., u nepunih četrdeset godina, djelo je samo u Velikoj Britaniji imalo četiri različita prijevoda. Danas pouzdano znamo da je Kayy ibn

YaqLān utjecao na evropsko prosvjetiteljstvo i da su ga mnogi filozofi čitali i posjedovali, među njima Baruh de Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz i najvjerovatnije Jan-Jacques Rousseau čiji roman Emile dijeli neke zajedničke teme.

Nažalost, ovo remek-djelo nikada nije imalo velikog utjecaja u islamskom svijetu. Štaviše, u arapskom se svijetu tek krajem 19. i u 20. stoljeću otkriva Ibn gufayl i to putem njegove evropske recepcije. Onda su ga arapski izdavači i intelektualci selektivno upisivali u kolonijalni i postkolonijalni diskurs arapsko-muslimanskog svijeta, pozivajući svoje čitaoce da se retrospektivno identificiraju s Kayy ibn

YaqLānom kao narativnim simbolom slobodoumnog i nezavisnog mislioca. Kayy ibn YaqLān je suštinski antitaqlidska knjiga, budući da promovira tezu da samo prirodno vjerovanje i samostalno mišljenje spašavaju znanje od zapadanja u aroganciju, a vjeru u banalnost i sljepilo.

Naravno, muslimani su povijesno odabrali put taqlida i zato danas i jesmo gdje jesmo. Aktuelni trendovi u muslimanskom svijetu i dalje ukazuju na zanemarivanje klasika islamske filozofije, kao paradigme koja je omogućila ispunjavanje prosvjetljenog religijskog znanja i prosvjetljenog znanja svijeta kao optimalnog načina prevazilaženja banalnog, uskogrudog znanja, rekao je u razgovoru za Preporod.info.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

KAKO DA JUNETINA BUDE SAVRŠENO MEKANA

0
Ako želite da vam se komad junetine koji ste ispekli topi u ustima, isprobajte trik s voćem.