Rođeni Zavidovićanin. Bosanac i Hercegovac s brojnim i najvišim međunarodnim priznanjima u svim medijima i žanrovima u kojima se okušao, ali s italijanskom adresom življenja. Posljednje dvije godine Gegić živi u Italiji. Otišao je tamo da bi se liječio u Milanu od karcinoma pluća i limfnih žlijezda. O Gegićevoj najtežoj životnoj borbi mnogo smo mogli saznati na ovogodišnjem online Sarajevo Film Festivalu tokom kojeg je prikazan njegov autobiografski film “Grudva snijega i šitake gljiva”.
Pogledati taj film znači dugo poslije „the enda“ šutjeti i zamisliti se nad onim što zovemo „svojim prioritetima“. Težak osjećaj. A kakav je tek osjećaj koji već toliko dugo nosi glavni protagonist u borbi s rakom, osim njega, znaju još samo oni koji vode iste i slične bitke za život i zdravlje. O tome u velikoj ispovijesti za „Azru“ govori Šemsudin Gegić koji je nakratko, da bi u Zenici primio još jedno veliko priznanje, plaketu “Kulin Ban”, dodijeljenu mu od Zeničko-dobojskog kantona za umjetnost, boravio u svojoj domovini. Za to vrijeme u Zenici i Gradačcu promovirao je i svoju novu knjigu „Ne daju mi oči da šutim“. Nakon promocije održane 8. oktobra u punoj sali Gradačačkog sajma, na kuli velikana Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, gdje smo iskoristili priliku da i fotografijama ovjekovječimo ovaj događaj, Gegić se vratio u Italiju.
„Ne daju mi oči da šutim“ knjiga je nastala kao„art“ terapija, prema preporuci ljekara bolnice u Milanu. Sadrži 26 priča koje su svaka cjelina za sebe, ali zajedno čine romansiranu cjelinu. Mnogo je u njima poruka i pouka baš kao i u Gegićevoj „Grudvi snijega i šitake gljivi“.
„Obolio od kreativnosti i patriotizma“, kažete na kraju filma. Ali, kako je sve počelo?
- Teško prolazim kroz ovo sjećanje. Ipak, uvjerio sam se u jedno: snimajući tokom liječenja moj dugometražni autobiografski doku-igrani film “Grudva snijega i šitake gljiva”, originalnog naslova na talijanskom jeziku “Palla di neve e shiitake fungo”, u kojemu sam pred kamerom prošao kroz najteže faze liječenja, ličnim kreativnim angažmanom sam oficijelnoj medicini pripomogao u podizanju mog imuniteta i obnavljanju rakom napadnutih ćelija i limfnih čvorova. Takav osjećaj sam imao, a postignut je rezultat kao i s filmom, dok sam pisao priče iz moje knjige “Ne daju mi oči da šutim”. Vjerujem da ću proći kroz isti proces tokom ovog intervjua.
U januaru 2018. godine sam se vratio sa Sardinije, gdje sam sa saradničkim timom birao filmske lokacije i objekte za igrani film u nastajanju „U sjenci bijelog magarca“. U martu sam već učestalo kašljao, a polovinom aprila mi je tu u Sarajevu dijagnosticiran rak pluća i sekundarni rak limfnih čvorova. Na svu sreću, sumnja na metastazu na kosti je opovrgnuta u čuvenoj milanskoj bolnici “Ospedale San Raffaele” u koju sam, nepunih deset dana od sarajevske dijagnoze, primljen na liječenje koje, evo, na moju sreću, još traje.
Poruka filma “Obolio od kreativnosti i patriotizma” je moj odgovor na pitanje moje italijanske doktorice koju je zanimalo šta ja mislim “od čega” sam ja to obolio. Nakon što me začudno pogledala, osmjehnula se i kazala da će mi za godinu reći kada mogu početi snimati film.
U opisu Vašeg filma stoji i ovo: „Tokom njihova stvaralačkog života, popraćenog nemilosrdnom dramom prolaznosti, često se olovka obraća piscu, note kompozitoru, a četkica slikaru. U ovom se filmu kamera obraća režiseru koji vodi životnu bitku s rakom pluća i nostalgijom za zavičajem“. Ko se sve pojavljuje u ovom filmu osim Vas i zašto baš ti ljudi?
- Opis koji ste naveli je kratki sinopsis našeg filma. U filmu su članovi moje porodice, kolege-vrhunski italijanski i bh. umjetnici i novinari koji svojim umijećem (muzikom, plesom, glumom…) „garniraju“ filmsku priču kako bi se što „lakše“progutala ova teška tema zasnovana na izjavama najvažnijih učesnika – onkoloških bolesnika, žena i muškaraca, porijeklom iz Italije i BiH.
Ipak, kažete Vi i ovo: „Film je jedna priča, a druga priča je moja bolest“. Tješe Vas u filmu da ste preživjeli rat, preživjet ćete i rak. Koja je razlika u tim preživljavanjima?
- Da, filmskim sredstvima je ispričana priča o mom životu tokom dvogodišnjeg liječenja, a postavljena je na fonu liječenja od karcinoma. Citirana rečenica iz filma: “Film je jedna, a moja bolest druga priča” je replika koju ja izgovaram u sceni, kada me producent filma Antonio Sammarco, opominjući, ubjeđuje da se vratim u posao i nastavim liječenje i snimanje filma koje sam bio prekinuo u periodu kada sam bio totalno “potonuo” i gotovo odustao od daljnjeg liječenja. Bio je to period u kojemu sam paralelno primao imunoterapiju i 30 doza radio terapije uz stalne kontrole krvi i CT i PET snimanja. U filmu je to filmska scena, a u životu istinit događaj, koji je bolni preokret u mom liječenju.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE
