- Zijevanje se sastoji od nehotičnog širokog otvaranja usta i maksimalnog širenja vilice praćeno dubokim udisajem i sporim izdisajem“, objašnjava dr. Sakir iz Velike Britanije i dodaje kako ta svakodnevna pojava nauke još uvijek nije u potpunosti razumljiva.
Najčudniji detalj kod zijevanja je njegova „zaraznost“.
Postoji mnogo studija na tu temu, pa postoje i neka objašnjenja zašto moramo zijevati kada vidimo da neko drugi to radi.
Objašnjenje leži u psihologiji, ali bi prvo trebalo razjasniti razloge zijevanja.
Zašto uopće zijevamo?
Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali dunijeti više kisika organizam. U to su i naučnici vjerovali do prije 30 godina.
Međutim, ta teorija je opovrgnuta nizom eksperimenata objavljenih 1987. godine koji nisu dokazali nikakvu korelaciju između nedostatka kisika i potrebe za zijevanjem.
Danas je jedna od najpopularnijih teorija ona da zijevamo zbog uzbuđenja.
- Kako se umaramo, posebno kada gledamo i slušamo nešto nezanimljivo, na primjer neka predavanja, zijevanje se javlja kao sredstvo za razbuđivanje. Studije su pokazale da je to istina, jer broj otkucaja srca nakon zijevanja raste, a vrhunac doseže 10 do 15 sekundi nakon te radnje, slično naletu kofeina“, kaže dr. Sakir.
Zijevanje se, također, povezuje s hlađenjem mozga, što bi mogao biti razlog zašto češće zijevamo s porastom temperature, piše Real Simple.
- Kada se mišići lica opuste, to omogućava gubitak topline kroz vene lica i ulazak hladnog zraka koji pomaže u snižavanju temperature mozga putem konvekcije“, objasnio je doktor.
Ljudi često zijevaju kada vide da to drugi rade, ali ne svi. Prema istraživačima, najvjerovatniji razlog za to je empatija.
- Kako ljudi stare, tako poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj, pa tuđe zijevanje postaje neka vrsta znaka da bi i oni to trebali raditi. Ta pojava poznata je kao ehofenomen, a javlja se i kod čimpanzi, ali kod pasa“, kaže dr. Sakir i napominje kako nije samo zijevanje ono što nesvjesno kopiramo jedni od drugih.
- Na primjer, svakodnevno automatski oponašamo riječi drugih ljudi (eholalija) ili postupke (ehopraksija), a sve to radimo da bismo se bolje uklopili“, objasnio je doktor.
Takvo ponašanje je sasvim prirodno jer je naš mozak tako programiran – da kopira ljude kojima smo okruženi.
Studije pokazuju da djeca, kod kojih se mozak još razvija, zijevaju samo kad su umorna, ali ne i kad netko pored njih to radi, kao što je slučaj s odraslima, kod kojih je mozak potpuno razvijen.
- Osim toga, studije su pokazale da smo skloniji „kopiranju“ zijevanja kada to rade ljudi do kojih nam je stalo, s kojima smo bliski. Na primjer, ako član obitelji zijeva, veća je vjerojatnost da ćete i vi zijevati, nego da ćete to učinti kada zijeva potpuni neznanac. To se događa upravo zbog empatije, kad nesvjesno želimo ponavljati postupke dragih ljudi“, kaže dr Sakir.
