Uživao je gledajući starije kako slikaju kraj Starog mosta, pa je i on s njima veoma rano počeo. Njegov talenat brzo je privukao pažnju.
-Kad sam mali bio crtao sam likove, kauboje, svašta nešta. Narod se čudio, a meni je još čudnije bilo što se oni okupljaju oko mene. U ono vrijeme što je bilo popularno to se i crtalo. Popularni igrači, Marić, Bajević, sve sam ja to znao uraditi i njima je to bilo čudno – rekao je Dostović.
Dječak slikar znanje i vještine u različitim slikarskim tehnikama usavršio je u jednoj privatnoj umjetničkoj galeriji. Prvi džeparac od prodatih slika zaradio je još u 7. razredu osnovne škole, kada počinje učestvovati i na većem broju zajedničkih, ali i organizovati samostalne izložbe. Kaže da je sve do rata slikarstvo za njega bilo hobi, ali nakon odlaska u Njemačku 1992. godine, zajedno sa hiljadama prognanika iz BiH, sve je postalo mnogo ozbiljnije.
U Dizeldorfu je radio u fabrici za umjetničke slike i ramove ručne izrade, usavršio korištenje novih tehnika i radio na inovacijama ramova i slika velikih formata za poznate objekte u Njemačkoj, te u gradu Neus otvorio vlastiti atelje – galeriju. I baš onako kako je dječaka iz mostarske Cernice ispunila i afirmisala ljubav prema kistu, platnu i bojama, druga vrsta ljubavi dala mu je snagu da ponovo promijeni adresu, umjesto njemačke ponovo dobije bosansku, ali i da topli Mostar zamijeni nešto svježijim Goraždem, a hladnu Neretvu još hladnijom Drinom.
- Upoznao sam lijepu djevojku. Tako, i ona isto ima afiniteta za kreacije, cvijeće i slike i tako smo imali zajednički jezik. Tako sve je počelo i evo, dvoje djece, radnja, radi se i tako sve – s osmijehom objašnjava Jasenko.
Danas je vlasnik jedinog ateljea u Goraždu. Malu umjetničku radionicu otvorio je prije 13 godina i uspijeva da se nosi sa svim iskušenjima zbog kojih se malo ljudi odlučuje da pokuša živjeti od slikarstva.
- Mi živimo do sad, kako će dalje biti ne znam. Može se. Dobro, nisu vremena kao prije, ali eto … djeca idu u školu. Znači, treba biti posvećen poslu, ne treba puno zahtijevati pa se radi pomalo, proda se koja slika. Uglavnom, živi se od toga. Ne treba nam ništa – naglašava Jasenko.
Voda i nebo, motivi su koji dominiraju na slikama koje radi. Je li ljepša Neretva ili Drina ne može se odlučiti, jer obje su u njegovom srcu.
- Kažu volim Goražde, a Mostar mi u srcu. Jednostavno čovjek mora da nađe te lijepe stvari u svakom gradu. Mostar pamtim dosta, ali bio sam dijete, mlađi, ali meni je i Goražde lijepo i ovdje sam. I djeca su mi tu odrasla i ne bih mogao nigdje drugo živjeti. Mostar pamtim iz onih prijašnjih vremena. To nije Mostar kakav ja pamtim. To je sad drukčije, drugi ljudi, drugo sve – priča nam Jasenko Dostović.
Skromni umjetnik, koji nerado priča o vlastitim uspjesima – a ogroman je uspjeh u ovakvom ambijentu u umjetnosti pronalaziti egzistenciju – skroman je i prilikom određivanja cijena prelijepim slikama iz svoje galerije. Otkriva nam da je najskuplju sliku prodao u Njemačkoj.
- Oko 5.000 maraka sam sliku prodao. Nisam je ja prodao, kolega je prodao, a ja sam je radio. Mi smo zajedno radili jednu zubnu ordinaciju i trebalo je da se uradi slika na zidu, u čekaonici. Trebalo je uraditi neki vrt, slika je bila iz kataloga. Ja sam je uradio i rekoh, hajde vidi tamo, mislio sam hajde 1.000 maraka. Kaže 5.000. umalo ne padoh s merdevina – prisjeća se Dostović.
Zahvalan je ljudima koji vole slike i umjetnost, koji su sačuvali navike da dođu i pogledaju izložbu ili pozorišnu predstavu, posebno onima koji kupe sliku, zbog kojih i opstaje od 2007. godine kada je otvorio atelje – galeriju.
S druge strane, tužan je što veliki broj mladih, talentovanih umjetnika radi neke druge poslove kako bi obezbijedio uslove za normalan život.
Vrijeme kada ne radi provodi sa suprugom i djecom, u Goraždu ili u vikendici nedaleko od grada, a voli i kuhati, prošetati s rajom i obavezno zastati kraj rijeke i gledati u njene brzake, javlja Anadolija.
