Bila je žrtva očuha, koji je mjesecima seksualno zlostavljao. Deset godina poslije ponovo je došla u Sigurnu kuću.
Ovaj put kao žrtva psihičkog nasilja od partnera.
Težak oporavak
- Ovaj slučaj seksualnog nasilja dogodio se davno, a škola je ta koja je prva reagovala. Nas je pozvao pedagog. Djevojka je bila dugo ovdje i s njom smo radili psihoterapijski tretman. S njom se jako puno radilo i proces oporavka bio je težak. Po izlasku iz Sigurne kuće otišla je kod majke da živi. Imale su poremećene odnose, ali su pokušavale da ih ponovo uspostave.
- U međuvremenu je ušla u vanbračnu zajednicu, ali je imala poteškoće da ostvari tu vezu. Ostale su posljedice i na momente se prisjećala onoga što je nekad preživjela. I u toj vanbračnoj zajednici odnosi su bili poremećeni. Nije bilo fizičkog nasilja, već psihološkog i ona nije mogla ostati u toj vezi. Ponovo je došla kod nas – prisjetila se Sanja Sahačić, psiholog u Sigurnoj kući, dodavši da su ovo samo neke od posljedica koje seksualno nasilje ostavlja na žrtvama.
Kroz sklonište za djevojke, koje je osnovala Fondacija lokalne demokratije na području Kantona Sarajevo, do danas je prošla ukupno 321 djevojka.
Uglavnom se radi o djevojkama koje su bile žrtve porodičnog nasilja (emocionalnog, fizičkog ili su bile svjedoci nasilja između roditelja), zatim seksualnog i žrtve incesta.
U Sigurnoj kući su trenutno četiri djevojke od kojih su dvije žrtve seksualnog nasilja (jedan incest) te dva nasilja u porodici (u jednom slučaju je u pitanju psihičko nasilje od oca, a u drugom fizičko, također od oca).
– Ovo je jako osjetljiva kategorija djevojaka i svaka priča je individualna, specifična… U posljednje vrijeme često nam dolaze djevojke koje se samopovređuju i u tom slučaju uključujemo psihijatrijsku procjenu – pojašnjava Sahačić.
Kaže da vodi poseban program grupe psihosocijalne podrške za djevojke. Teme prilagođava njihovom uzrastu.
– Uvijek naglašavam važnost grupa podrške gdje je prvenstveno cilj da te djevojke dobiju razumijevanje i podršku kako bi sutra mogle izgraditi pozitivnu sliku o sebi. One ovdje dođu s narušenim samopouzdanjem, imaju jako lošu sliku o sebi i najvažnije je objasniti im da one nisu krive za to šta im se desilo, priča Sahačić, koja sa ovim djevojkama radi psiho-edukativne i suportivne radionice.
Na tim radionicama im se objašnjava dinamika nasilja, objašnjavaju im se psihološki profili žrtve i nasilja kako bi shvatile da sve ono kroz šta one prolaze da je to način suočavanja sa traumatskim iskustvima kroz koja su prošle.
Često se koriste i art-radionice, jer pojedine djevojke koje su bile žrtve nasilja često kroz crtež prikazuju ono kroz šta su prošle.
– Treba dosta vremena da bi se one počele otvarati. Ponekad i mjesec do dva im treba da ostvare prijateljstva, da ponovo počnu da pričaju i integrišu se. Lakše im se obratiti nekome njihovog uzrasta nego odrasloj osobi, ističe Sahačić.
U najvećem broju slučajeva škole su te koje prve primijete da je neka od djevojaka žrtva nasilja. Razrednica obavijesti pedagoga koji dalje kontaktira sa Sigurnom kućom i socijalnim radnicima. Dešava se i da se neka od žrtava direktno policiji obrati za pomoć.
– I kada sve prijave, nailaze na strah da li će im se vjerovati. U slučajevima seksualnog nasilja od očuha ili oca, majke su često nepovjerljive i sve negiraju. Ne mogu to da prihvate, pojašnjava Sahačić.
Prisjetila se i jednog slučaja koji se dogodio 2005. kada je tek počela da radi u Sigurnoj kući.
– Otac je zlostavljao kćerku. Procesuiran je i dobio je najveću moguću kaznu. To je bio moj prvi slučaj. On je dosad i izašao iz zatvora. Povremeno smo u kontaktu sa kćerkom, koja je danas žena i koja je zasnovala porodicu. Ona više nije u kontaktu s ocem, ali s majkom jeste.
Djevojke žrtve nasilja u Sigurnoj kući borave od šest mjeseci do dvije godine. Kada se približi dan izlaska, za svaku od njih se pravi individualni plan zaštite u saradnji sa službama socijalne zaštite, socijalnim radnicima i psiholozima.
- Sve zavisi od slučaja do slučaja, da li je to smještaj u neku drugu ustanovu, da li djevojka ide u hraniteljsku porodicu, da li je moguća integracija ponovo u porodicu… Imamo redovne kontrole i mobilne posjete. Na teren idemo sa socijalnim radnicima i pratimo kako se dalje razvija situacija u porodici – zaključuje Sahačić.
Očevi zlostavljači
Incest i nije rijetka pojava u našoj zemlji, a veliki broj takvih slučajeva se i danas drži u tajnosti.
Sa ovakvim slučajevima se u svojoj praksi susretao i psihijatar Omer Ćemalović.
– Imate, čak, slučajeva da supruga sakriva takav jedan odnos njenog muža prema kćerki. To su nevjerovatne stvari, kaže Ćemalović.
On se u praksi najčešće susretao sa slučajevima u kojima otac zlostavlja kćerku, mada je bilo i slučajeva da očuh zlostavlja pastorku, iako tu već nije riječ o incestu, već o seksualnom zlostavljanju, odnosno pedofiliji, piše Oslobodjenje.ba.
– Praksa je pokazala da se dešavalo da se ne radi o osobama koje su iz akademske zajednice, već više o osobama koje su poznate u čaršiji kao vlasnici kafane ili imaju širok spektar poznanika i prijatelja. Na tim ljudima ne možete ništa da primijetite.
– Čak ni u psihijatriji, tokom opservacije ili jednog razgovora, najčešće ne mogu ništa da primijete, dodao je Ćemalović, pojašnjavajući da je mali broj silovatelja psihički bolestan. Radi se zapravo o ljudima s teškim socijalnim i moralnim devijacijama i njihova struktura ličnosti u kombinaciji s alkoholizmom ih dovodi do monstruoznih silovatelja.
Da je neko zlostavljan možemo prepoznati tako što kod takvih osoba obično dođe do promjene u ponašanju, postaju otuđene, povlače se u sebe, stalno su zabrinute, popuste u školi…
– Sve su to elementi koji bi trebali uputiti nekoga da se s tom osobom nešto događa, zaključuje doktor Ćemalović.
Treba ovdje svakako spomenuti i u javnosti već pomalo zaboravljen slučaj monstruoznog oca iz sela kod Nemile na području općine Zenica E. V. koji je u maju 2008. osuđen na kaznu zatvora od 12 godina zbog silovanja maloljetne kćerke (12).
Djevojčicu je silovao na livadi u blizini porodične kuće, a ona je pretrpjela teške fizičke i psihičke traume. S majkom je odselila iz sela.
Poznat je i slučaj Samira K. iz Bihaća koji je 2016. godine zbog silovanja maloljetne kćerke osuđen na 15 i po godina zatvora. Sve je snimao kamerom, a snimci su pronađeni kod njega.
Iste godine u Doboju su osuđeni otac i sin iz Dervente zbog silovanja kćerke, odnosno sestre, a koja je s bratom začela i rodila dijete. Otac je osuđen na pet godina zatvora, a brat na tri.
