SREBRENIČKA DJECA SU BILA SVJEDOCI UBIJANJA I KLANJA NA KUĆNOM PRAGU: HRUSTIĆ I MIĆANOVIĆ GOVORE ZA DDBIH

Genocid u Srebrenici i okolini je najdokumentovaniji genocid ikad i, ma koliko ga zlobnici i neljudi negirali, ne mogu promijeniti istinu. Ako je laž njihovo oružje, naše je istina i od nje ne odustajemo.

Svjedoci genocida u Srebrenici su živi. Njihove priče su od neprocjenjivog značaja, moramo ih slušati, ne zaboraviti, jer zaborav se na ovim prostorima skupo plaća.

Gosti današnje emisije Dobar dan BiH bili su Mirzet Hrustić, preživjela žrtva genocida koji je imao je deset godina u julu ’95. godine i Sabira Mićanović, učiteljica koja je te ’95. godine u Tuzli dočekala djecu koja su dugo svoje emocije izražavala samo crnom bojom.

Hayat

Još jedna kolektivna dženaza u Srebrenici u Potočarima je iza nas, još jedan strašno bolan dan. Jučer su svi gledali u Srebrenicu, danas su uglavnom krenuli svojim putem, okrenuli se svojim životima i problemima.

11. JULI JE SVAKI DAN

Mirzet Hrustić kaže da se on kao i ostale preživjele žrtve genocida u Srebrenici, 11. juli žive tokom cijele godine.

Mirzet Hrustić
  • Tokom cijele godine ta bol je u nama i toga se ne možemo riješiti, a juli je posebno bolan i izaziva emocije i stres, tako da se mi više od mjesec dana nakon godišnjice oporavljamo od tog 11. jula.

SREBRENIČKA DJECA SU BILA SVJEDOCI UBIJANJA I KLANJA NA KUĆNOM PRAGU

Sabira Mićanović

Učiteljica Sabira Mićanović se vrlo emotivno prisjetila dolaska na Dubrave djece, žena i starijih ljudi iz srebreničkog kraja.

  • Jučerašnji dan me podsjetio na strah koji je nemjerljiv. Srebrenička djeca su došla uplašena, a prvih dana nisu htjeli ni govoriti s nama. I žene su tek nakon nekoliko dana počele pričati.  Tog dana na Dubravama kad smo ih dočekali, nismo bili ni svjesni, a ni oni, da svi koji su krenuli u kamione, koji su razdvojeni, oni nisu znali jesu li živi ili pobijeni. Mi nismo imali riječi utjehe. Čekala sam da djeca progovore, a hvala Bogu dočekala sam. Mnogo sam čula ispovijesti koje graniče sa ljudskim umom. Kad smo saznali pravu istinu šta se dogodilo u Srebrenici, zapitali smo se kako izaći pred djecu i kazati šta se dogodilo. Danas historija svjedoči svemu tome, šta smo mi preživljavali. Na Dubravama nisam bila sama, bila je tu velika ekipa, učiteljica, pedagoga, psihologa, medicinskih radnika, ali zaista je bilo teško doći do djece, do njihovih priča, a jedna od tih priča bila je i priča našeg Mirzeta – kazala je učiteljica Mićanović.

Dodaje da su najstrašnije bile priče da su djeca bila svjedoci ubijanja i klanja na pragu kuće, te da kada dječak od devet godina priča tako nešto, mislimo da to nije stvarno, a ustvari bila je to strašna stvarnost.

ČETNICI MU UBILI OCA I MAJKU

Mirzet kaže da je njegova tragedija u porodici krenula u augustu 1992. godine kada je tokom igre granata ubila jednog njegovog druga, dok su on i njegov brat bili ranjeni.

  • Nisam ni znao da sam ranjen dok mi stariji brat nije rukom izvadio geler iz vrata. Otac mi je u augustu 1992. poginuo na borbenoj liniji, a njegov suborac je bio ranjen. Kasnije se tragedija nastavlja, majka mi je stradala od četničke granate ispred kuće. Bila je na česmi i stradala je na licu mjesta. Sreća da braća tog momenta nisu bila tu, svi bi izginuli – prisjeća se.

1993. JE BILA TEŠKA GODINA

Kaže da nakon što su im poginuli otac i majka, ulogu glave proodice preuzima najstariji brat, ali i amidja i strina su dijelom preuzeli odgovornost da se brinu o njemu i braći.

  • Ne mogu da se sjetim lika ni svoje majke ni svoga oca. Prisjećam ih se samo kroz priče. Svaki dan je bilo preživljavaje, granatiranje, moglo se desiti svaki dan da poginem ja ili neko od moje braće. 1993. je bila dosta teška, nije bilo ni hrane. Na svaki mogući nalin smo koristili priliku da izbjegnemo granatiranje – ističe Hrustić.

Dodaje da su 1995. godine došli u Tuzli sa strinom. Najprije autobusima u Kladanj, a istu noć su prebačeni na Dubrave.

DJECA SU SVOJE EMOCIJE IZRAŽAVALA SAMO CRNOM BOJOM

Učiteljica Mićanović se prisjeća da im je UNICEF obezbijedio sve materijale za slikanje i crtanje, makaze za rezanje papira, papire u boji…

  • Djeca su trebala da izraze svoje emocije, ono što nisu iskazali riječima, pa je najjednostavnije bilo da djeca to prikažu crtežima. Prvi crteži, slike, svi su crtali u crnom, i krovove kuća i cvijeće, sve je bilo tamno.Trebalo je čekati dovoljno dana da oni iz te tame, iz tog jada i čemera izađu, da malo „utople“ crteže stvarnim bojama u prirodi. Tu je trebalo pokazati mnogo strpljenja i volje da djeca dođu do ljepših boja. U to vrijeme sam za njih bila učiteljica u crnom, jer sam izubila oca pa muža, a kad su stigli ljudi iz Srebrenice stariji, iscrpljemi, tada sam izgubila i majku. Oni su mene čekali ta tri dana dok sam ja ukopala majku, a oni nasmijani, jedva dočekali da ja izadjem. I taj dan kad sam možda bila najtužnija, oni su počeli da crtaju u bojama. To je bio trenutak kada je i meni lakše bilo – kaže učiteljica, te dodaje da je obradovalo kad su počeli bojiti krovove u crveno, a pojavili su se i cvjetići ispred kuća na crtežima.

IMALI SMO JEDNI DRUGE

Ističe da bi voljela da pronađe tu djecu koja su danas odrasli ljudi.

  • Bila su to prelijepa lica, puna tuge i bola, a sigurna sam da su danas uspješni ljudi. Pozivam ih da se jave, da znam ko je bio sa mnom u njihovoj nepresušnoj tugi, a oni su i meni pomogli da i ja prevaziđem svoje tuge i da me obraduju tim svojim divnim radovima – kazala je Mićanović.

KADA JE NAPUNIO 25 GODINA – SVA PRAVA JE IZGUBIO

Danas je Mirzet fakultetski obrazovana osoba. Kaže da nije bilo lako doći do toga jer se kroz život morao boriti sam.

  • Nemate nikoga da pitate da li je ovo ispravno što radim i mislim. Trenutno sam zaposlen u Savezu organizacije porodica šehida i poginulih boraca, ali sve je to „kratkog daha“, na 12 mjeseci. Mi koji smo ostali sami, ta djeca, mi smo prepušteni sami sebi. Kada sam ja napunio 18 i završio srednju školu, morao sam napustiti Dječiji dom jer sam stekao punoljetstvo, ali to nikoga ne zanima, da li ja imam gdje, imam li koga, ko će se brinuti o meni. Javljamo se na konkurse, ali znamo da je teško naći posao u ovoj zemlji, a nama je jos teže. Ja sam napunio 25 godina, moja su sva prava ukinuta, a niko ne zna da je nama ugrožena egzistencija, mi bez zaposlenja ne možemo preživjeti, a niko niti razumije, niti želi razumjeti – istakao je.

Za kraj, učiteljica dodaje da je poslije odlaska u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzlu, Mirzet bio prepušten sam sebi, ali svojom voljom završio je srednju školu, a potom i fakultet.

Želim da kažem da ova djeca nakon što navrše 25 godina života, ona su administrativno mrtva, a o tome treba da povedu računa oni koji se nešto pitaju u ovoj državi – istakla je  Sabira Mićanović, učiteljica koja je te ’95. godine u Tuzli dočekala djecu koja su dugo svoje emocije izražavala samo crnom bojom.

(Ismar Imamović)

Video pogledajte OVDJE.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

DUŠKO TOMIĆ 30 GODINA POZIVA NA KAŽNJAVANJE ZLOČINA U BIJELJINI: TO...

0
Advokat Duško Tomić je, u ime članova porodica ubijenih u Bijeljini 25. septembra 1992. godine, vodio istragu o njihovim ubicama. Danas su državni organi, nakon više decenija istrage, konačno reagovali i uhapsili sedam osoba koje su učestvovale u egzekuciji 22 civila među kojima sedmero djece i osam žena.