Piše: Šejla Cocalić
Svašta se preživjelo, da ni ja sama ne vjerujem šta sam sve prošla.
Ja sam kao mlada, tek diplomirana studentica medicine rat provela u Srebrenici. U jednoj kući dr. Nijaz Džanić je imao stacionar gdje je držao ranjenike. Postojala je bolnica i dom zdravlja, ali u to vrijeme to je bilo prazno. Osim toga ranjenici su bili i po kućama koje smo mi obilazili. Tada smo dr. Nijaz i ja smo pričali o tome kako bi bilo dobro da sa svim drugim ljekarima pokušamo otvoriti bolnicu, da bismo ljudima bolje mogli pomoći, jer ovako po kućama nismo mogli ništa. Ja sam tada odlučila da se neću vratiti u Bratunac, da sam potrebnija u Srebrenici.
Fatima odlučuje rat provesti u Srebrenici, a njena majka je ostala u njihovoj rodnoj kući u Bratuncu.
Ja sam dobila jedan mali stan, ali nisam bila u njemu. U jednom trenutku u mom stanu je bilo 42 muškaraca, žena, djece, imali smo jedno kupatilo bez vode. Vodovod, glavni bazen vodovoda, bio je izvan zone koju smo mi kontrolisali, pa nismo smjeli koristiti tu vodu jer smo se bojali da je zatrovana. Čitava Srebrenica je ovisila o nekoliko izvora koji su bili izvan naše zone. Možete li zamisliti kakva je to humanitarna katastrofa? Po spiskovima ljudi koji su se prijavljivali za neku pomoć u jednom momentu u Srebrenici je bilo 66.000 ljudi za kapacitet grada od 9.000. Da ne govorimo o granatiranju, dakle samo o humanitarnoj katastrofi.
Mi smo se, kao doktori, uglavnom bavili ranjenicima. Šta je koga drugo boljelo to niko nikoga nije ni pitao, jer mi nismo imali čime da ih liječimo. Bolnica je bila prepuna, granatiranje je bilo sve veće. Malo se o tome zna, ali Srebrenicu su nadlijetali i MIG-ovi, a osim MIG-ova iznad Srebrenice je letio i poljoprivredni avion koji je bacao priručne bombe. Meni su to objasnili kao da se stavi eksploziv u te neke kućanske aparate, npr. bojler, i da je to kad pukne još razornije nego da bacaju obične bombe. Tako su to meni predstavili, pa onako kako ja znam tako govorim i vama. Od jedne takve bombe je, nažalost, i dr. Nijaz Džanić, kojeg sam već spomenula, izgubio život. Kad smo počeli raditi bilo nas je šest ljekara, a Nijaz je imao neka svoja oboljenja, plućna i srčana, a živio je na drugom kraju grada. Tada je dogovor bio da on zadrži stacionar koji je kasnije prebačen u džamiju. On je tu pregledao oboljele, a kad je bilo granatiranje, pogođena je i ta džamija i on je tu poginuo. Nakon toga stacionar više ne postoji, tako da u bolnicu dolaze i ranjenici i oni koji su bili bolesni. Kući sam išla rijetko, živjela sam u bolnici. Iz ove perspektive ne mogu da se sjetim ni šta sam jela ni kako sam živjela.
Nakon cijelog rata i užasa koji je prošla, spašavajući ranjenike kako je znala i umjela, od ničega praveći nešto, dolazi i ta strašna ’95. godina. Godina u kojoj se svi oni koji su živjeli u Srebrenici nadaju da će njihovim mukama doći kraj, međutim tek tada za sve njih počinje horor.
S početka ’95. opet je postalo sve gore nego što je bilo. Kada smo se nadali da će biti kraj rata i da je sve gotovo, da će nas neko osloboditi, postalo je sve gore. Situacija se pogoršavala – zalihe hrane se smanjuju, konvoji s lijekovima više ne dolaze, strani ljekari ne dolaze… Od mjeseca aprila četnici počinju zauzimati punktove gdje je bila vojska Holandskog bataljona. Ni o tome se nije pričalo. Sve vrijeme smo imali dobar odnos s medicinskom ekipom Holandskog bataljona, oni su nam pomagali koliko su mogli. Jednom prilikom sam ljekara koji je u to vrijeme bio tu i sarađivao s nama pitala: Ako se nešto desi, najgori scenario ako bude, možemo li mi zaštitu potražiti u njihovoj bazi, hoće li nam oni pomoći? On me nije nimalo ohrabrio. Nije bio siguran da će nam u bazi pružiti zaštitu. To je meni ostalo u glavi.
Fatima je odlučila da neće otići u bazu, nego da će sa svojim bratom krenuti preko šuma do Tuzle. Majka im je samo rekla da se ne razdvajaju. Šta god da bude, da se ne razdvajaju. Prije spašavanja vlastitih života, trebalo je premjestiti ranjenike, ostaviti ih na sigurnom, raspustiti bolnicu, spakovati lijekove…
Krenuli smo. Ja i još neke medicinske sestre i doktorica Branka donijele smo odluku da ćemo ići zajedno i da se nećemo razdvajati. Ima priča koje mene i dan danas bole. Recimo, neki medicinski tehničari su sa svojim djevojkama odlučili da će se oni razdvojiti. Na jednoj raskrsnici smo mi krenuli jednim putem, a oni drugim… I ja danas kad odem u Potočare vidim njihove mezare. Ne znam šta im se dogodilo, zašto su odlučili da se odvoje od nas. Oni nisu preživjeli.
Najveći užasi i ono čega smo se najviše plašili na tom putu jeste šta ako budem ranjen, a budem živ? Na takvom terenu, na takvim gudurama, blatu, šumama, u nemogućim uslovima niko nikoga nije mogao nositi. Nakon šest dana i šest noći stigli smo u Nezuk. U tom prvom valu u Nezuk je došlo blizu 4.200 ljudi, prema nekim proračunima, a iz Srebrenice je krenulo blizu 15.000. Ja sam mislila da ljudi stižu i da će ih još doći. Nisam mogla vidjeti kraj kolone jer sam bila na početku, nismo imali informaciju koliko je to još ljudi koji idu iza nas. Ja sam bila na čelu kolone i očekivala sam da će doći ogroman broj ljudi, međutim od toga nije bilo ništa. Koliko sam na kraju mogla sabrati, 30-tak žena je bilo u toj koloni.
Fatima i njen brat su se spasili i danas su tu da svjedoče o svemu što su preživjeli. Fatima danas radi kao ginekologinja u Tuzli i to joj je vodilja u svemu jer, kako voli da kaže, radi na izvoru života. Zaboraviti ono što je doživjela dok živi neće moći, ali je tu da priča i da podsjeća na ono što se desilo.
Ja danas imam porodicu, imam dvoje djece. Moj muž je isto prošao pakao, jer je i on iz Srebrenice. On je tek 1. septembra ’95. uspio izaći iz šume, dakle tri mjeseca je bio u šumama. Mi smo prošli isti put pakla. I mi jedni druge najbolje razumijemo. Mi smo se našli tek poslije rata. Ja jednostavno imam osjećaj da samo mi, koji smo to prošli, možemo jedni druge razumjeti, niko više.
