Naime, 72 volontera je slušalo ukupno 40 viceva sa nasnimljenim smijehom na kraju, nakon poente. Glavni zaključak je jednostavan – svi učesnici u studiji usaglasili su se da su vicevi smješniji kada se na kraju čuje nasnimljen smijeh publike, pogotovo onaj koji je spontan.
- Smijeh utiče na to koliko nam je neki vic smiješan i mislim da je to zato što smijeh predstavlja veoma važan signal za ljude. (Pomoću smijeha) dobijate informaciju ne samo da je nešto smiješno već i da je OK da se smijete – kaže Sofi Skot, profesorka kognitivne neuronauke i vođa tima sa UCL-a.
Tim profesorke Skot je, pretražujući internet, napravio listu od 40 loših viceva i zamolio poznatog stendap komičara Bena fan der Veldea da ih pročita volonterima. Namjerno su izabrali loše fore – uz nasnimljen smijeh na kraju, bilo je šansi da bi se bar neko iz publike nasmijao. Potom su vicevi – ali bez smijeha na kraju – ispričani grupi od 20 studenata, koji su ih onda ocijenili na skali od 1 (nije smešno) do 7 (presmiješno). Njihove ocjene kretale su se od 1,5 do 3,75.
Nakon studenata, na red je došla i eksperimentalna grupa od ukupno 72 odraslih (24 sa autizmom), kojima su pušteni vicevi ali sa obaveznim nasnimljenim smijehom na kraju. U nekim slučajevima smijeh je bio potpuno spontan, a u nekim lažiran ili kontrolisan. Eksperimentalna grupa je takođe morala da ocjenjuje viceve ocjenama od 1 do 7. Profesorka Skot i njene kolege kažu da je nasnimljeni smijeh – bilo spontani, bilo lažirani – doprinio povećanju prosječnih ocjena koje su dobili vicevi. I zdrave i osobe sa autizmom bolje su reagovale na spontani nego na kontrolisani smijeh: spontani smijeh je „podizao“ svaku ocjenu za 15 do 20 %, a kontrolisani za oko 10 %, stoji u studiji.
Dok su prethodne studije pokazivale da se smijeh često drugačije procesuira kod osoba sa autizmom, u studiji profesorke Skot jedina razlika među zdravim i učesnicima sa autizmom je u tome što su ovi drugi svih 40 viceva ocijenili kao smješnije kada im se nakon poente doda nasnimljeni smijeh. Jedno od objašnjenja može da bude i to što su tzv. neurotipični odrasli smatrali šale previše detinjastim i nezanimljivim da bi ih toliko visoko vrednovali, tvrdi tim sa UCL-a.
