Neki ga sasvim dovode u pitanje, a drugi pragmatično gledaju koliko njihove države ovise o fosilnim energentima i prozivaju najbogatije i najrazvijenije da učine više na smanjenju stakleničkih plinova, kako bi oni morali manje.
No, rasprave i nagađanja, propitivanje činjenica i njihovo poricanje, to je luksuz koji stručnjaci američkog Nacionalnog obavještajnog vijeća (NIC) nemaju na raspolaganju.
Oni su dobili zadaću procijeniti koliko će globalne klimatske promjene utjecati na nacionalnu sigurnost SAD-a, a njihov izvještaj prepun je zastrašujućih procjena predstavljenih tipičnom hladnoćom prekaljenih obavještajaca.
Svijet će se zagrijati mnogo više nego što su svjetske vlade obećale Pariškim sporazumom, a posljedice tog zagrijavanja dovest će do brojnih problema širom svijeta, koji će znatno utjecati na američku nacionalnu sigurnost, ali i stvoriti brojne krize diljem svijeta koje bi mogle dovesti do oružanih sukoba i drugih katastrofalnih posljedica, procjene su stručnjaka NIC-a.
Bitka za resurse
Kako navodi Jutarnji list, NIC je iz svoje poduže analize izvukao tri ključna zaključka. Prvi je da će rastuće temperature dovesti i do rasta geopolitičkih napetosti između svjetskih država. Države će se početi svađati oko toga na kome je najveća odgovornost, tko bi morao djelovati, a ko platiti prijelaz na održive izvore energije.
Države će se sve više nadmetati oko ključnih resursa koji će biti potrebni za razvoj tehnologija za prelazak na čistu energiju – rijetkih metala i drugih minerala potrebnih za izradu baterija, solarnih kolektora, generatora i drugih strojeva.
Drugi je ključni zaključak da će osjetni učinci klimatskih promjena – poplave, suše, požari, uragani i porast razine mora – najvjerovatnije pogoršati potencijalne sukobe u međugraničnim žarišnim tačkama. Stručnjaci predviđaju sukobe oko pitke vode te sukobe zbog sve većih migracija, u kojima će milioni ljudi bježati iz razorenih i nenastanjivih područja.
Postoji i mala opasnost, koja bi mogla sve više rasti kako vrijeme odmiče, da će se pojedine države samostalno upustiti u pokušaje geoinženjeringa – tehnoloških rješenja zamišljenih da bi mijenjala klimu na Zemlji.
Treći je zaključak da će se učinci klimatskih promjena najviše osjetiti u zemljama u razvoju, koje su najmanje osposobljene nositi se s razornim posljedicama. Te posljedice mogu dovesti do nestabilnosti i internih sukoba u tim državama, a iz perspektive SAD-a, to će značiti sve veće zahtjeve za diplomatskom, ekonomskom, humanitarnom i vojnom pomoći.
Analiza u kojoj su sudjelovali stručnjaci i iz naučne i iz obavještajne zajednice, upozorava da svjetske države vrlo vjerovatno neće uspjeti postići ciljeve zadane Pariškim sporazumom – ograničavanje zagrijavanja na samo 1,5 Celzijevih stepeni.
Korištenje nafte trebalo bi se srezati smjesta, a ne pustiti da dosegne vrhunac u sljedećem desetljeću, kao što trenutačno planira većina država. Korištenje prirodnog plina moralo bi dosegnuti vrhunac ovo desetljeće, a ne biti korišteno kao tranzicijski energent do polovice ovog stoljeća.
Osim što su sama obećanja pojedinih država neambiciozna i nedovoljna da bi se zaustavilo globalno zatopljenje, stručnjaci NIC-a procjenjuju i da neki svjetski vođe nude prazna obećanja kako bi prikrili manjak ozbiljnosti kad je riječ o klimatskim promjenama.
Ključni učinak na klimu imat će Kina i Indija, najbrže rastuće države, te prva i četvrta država po količini ispuštanja stakleničkih plinova. SAD i EU, koje drže drugo i treće mjesto na listi, postupno smanjuju svoja ispuštanja, a ona u Kini i Indiji rastu i dalje.
SAD i EU planiraju svoje privrede učiniti ugljično neutralnima najkasnije do 2050., no Kina to planira tek deset godina kasnije, a Indija čak dvadeset godina kasnije. Druge države u razvoju, čiji rast ovisi o jeftinim izvorima energije, sigurno će zahtijevati od bogatijih država da subvencioniraju njihovo korištenje obnovljivih izvora – procjene UN-a govore da će razvijene države morati investirati više od 300 milijardi dolara godišnje u zemlje u razvoju do 2030., samo kako bi se one mogle prilagoditi.
Tenzije na Arktiku
Države koje ovise o izvozu fosilnih goriva vjerojatno će se i dalje opirati brzom prelasku na svijet bez ugljika u strahu od ekonomskih, političkih i geopolitičkih posljedica.
Ruski predsjednik Vladimir Putin, primjerice, tek je nedavno priznao da klimatske promjene izazivaju i privrednu štetu. Izvoz nafte i plina Rusiji donosi čak 30% državnih prihoda.
Više od 20 svjetskih država dobiva više od polovice svojih prihoda izvozeći fosilna goriva, a većina će imati ozbiljnih problema s diverzifikacijom prihoda zbog ukopanih političkih interesa, raširene korupcije i manjka ekonomskih i pravnih institucija.
Većina se već sad suočava s ozbiljnim nestabilnostima i izazovima, a najviše su pod rizikom Alžir, Čad, Irak i Nigerija, koje bi mogle kolabirati zbog pada cijena goriva.
NIC-ova analiza predviđa i rastuće tenzije na području Arktika, gdje će se države vjerovatno sve agresivnije nadmetati oko ograničenih resursa i pomorskih putova, no drugdje na svijetu moglo bi doći do ozbiljnih sukoba zbog podjele zaliha pitke vode.
Novi migrantski val
Pakistan, primjerice, pri navodnjavanju usjeva ovisi o priljevu vode iz rijeka koje napajaju glečeri u Indiji, a računa i na upozorenja iz Indije o nadolazećim poplavama. Kineska gradnja brane na rijeci Mekong već sad prijeti da će ograničiti dotok vode za poljoprivredu i ribarstvo u nizvodnim državama, Kambodži i Vijetnamu.
Na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, stanje je još osjetljivije. Čak 60% površinskih izvora vode prelazi državne granice i sve države dijele barem jedan podvodni izvor. Nekolicina izvora ranjivi su na ulijevanje morske vode, čak i u slučaju malih porasta razine mora, što dodatno povećava opasnost od sukoba.
Svi će ti problemi s ekstremnim vremenom, nestašicom hrane i vode te s potencijalnim sukobima dovesti do novog globalnog vala migranata, koji će bježati od korumpiranih vlasti, nasilnih sukoba i uništenog okoliša. Pojedine valove vjerojatno će pokretati pojedine vremenske katastrofe, poput poplava, uragana i dugotrajnih suša.
UN-ove procjene govore da bi trebalo uložiti oko 1,8 biliona dolara do 2030. u otpornu infrastrukturu, suhu poljoprivredu, sustave za rano upozoravanje i za upravljanje vodom, kako bi se izbjeglo više od 7 biliona dolara troškova posljedica klimatskih promjena, no svjetski će vođe vjerovatno radije skuplje plaćati vidljive posljedice nego jeftiniju prevenciju.
NIC je identificirao i 11 država te dvije regije koje su posebno ugrožene klimatskim promjenama – države koje nemaju mogućnosti prilagoditi se promjenama, a stručnjaci upozoravaju da bi SAD-u bilo mudro ulagati u sposobnost tih država da se same zaštite, čime bi se uvelike izbjegli rizici za američke interese.
Riječ je o Afganistanu, Burmi, Indiji, Pakistanu, Sjevernoj Koreji, Gvatemali, Haitiju, Hondurasu, Nikaragvi, Kolumbiji i Iraku. Posebno ugrožene regije su središnja Afrika te male otočne državice u Tihom oceanu – ta dva područja predstavljaju najugroženije lokacije na Zemlji.
NIC-ovi stručnjaci ipak ističu da nije sve uklesano u kamenu – iako su sigurni u svoje projekcije rasta globalnih temperatura, te umjereno sigurni u regionalne projekcije intenziteta ekstremnih vremenskih prilika izazvanih klimatskim promjenama, samo su malo do umjereno sigurni u procjene mogućih utjecaja na američku nacionalnu sigurnost. Ta nesigurnost potječe iz brojnih faktora koje je teško predvidjeti, a koji ne ovise samo o klimatskim modelima, nego i o ponašanju ljudi na odgovornim pozicijama u brojnim svjetskim državama.
Analiza ističe i da mnoge procjene padaju u vodu pojavi li se veliki skok u tehnologiji obnovljivih izvora energije ili zarobljavanja ugljičnog dioksida, koji bi omogućio privatnim firmama da masovno počnu primjenjivati tu tehnologiju uz istovremeno smanjenje globalnih emisija stakleničkih plinova – jedan od navedenih primjera razvoj je nuklearne fuzije, potencijalno neograničenog izvora čiste energije.
Ironično, svijet bi mogla spasiti i globalna klimatska katastrofa, koja bi dovela do tolike panike među građanima svjetskih država da bi vlasti morale djelovati, združeno i hitno, te bi vjerojatno stavile razmirice po strani.
Primjer je zaustavljanje ili gašenje Sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje – ključne morske struje koja sprečava polarne temperature na obalama sjevernog Atlantskog oceana te koja u sebe uvlači velike količine ugljikova dioksida.
Svijet bi, premda je to malo vjerojatno, mogli spasiti i pokušaji geoinženjeringa – masivnih projekata koji bi spustili globalne temperature bez smanjenja stakleničkih plinova, poput lansiranja divovskog sjenila u svemir koje bi zatamnilo sunce i dovelo do zahlađenja.
Kad bi jedna država, u panici zbog utjecaja klimatskih promjena na njezin teritorij, uspješno pokrenula takav projekt, sigurno bi joj se pridružile i druge države.
Skokovi u tehnologiji
Između ostalog, na samom kraju Jutarnji list naveo je da su veliki skokovi u tehnologiji malo vjerojatni. Fuzija je “dva desetljeća daleko” već više od pola stoljeća, a lansiranje sjenila u svemir zahtijevalo bi znatno naprednije tehnologije nego što ih danas imamo na raspolaganju. Svjetske vlade i njihovi građani ne mogu sjediti i mirno čekati da ih spasi čudo u zadnji čas, nego moraju djelovati na vrijeme.
Nažalost, priroda lokalne i globalne politike takva je da će većinu posljedica biti teško izbjeći, a do pravih će napora doći tek kad klimatske katastrofe bude nemoguće ignorirati – u trenutku kad bi već moglo biti i prekasno da se zaustavi najgore.
